so far away...

utorak, 11.02.2020.

još o listi...

Nije mi jasno kako to da zapravo jako često i nenamjerno naletim na štiva ili filmove s istom tematikom...netko tko umire od kojekakvih tumora, a pritom se trudi iskoristiti preostalo vrijeme na najbolji mogući način. Sjećam se kad sam prvi puta pogledala seriju Chasing life...kako sam ostala osupnuta što...imam dojam da gledam Sex i grad koliko je u svemu neke lakoće i vedrine...a serija se bavi sve samo ne vedrom temom...cure koja se bori sa leukemijom.

Sad sam se uhvatila knjigice u kojoj žena koja se gotovo utapa od tuge u svom nesretnom životu nakon neke još ne baš sasvim razjašnjene tragedije (čini se da joj je umrlo dijete), posjećuje mamu koja je sa 60 potpuno dementna u bolnici i pritom upozna ženu koja...s 35 ima tumor na mozgu kojeg zove Bob...i ima još 3 mjeseca života. Taman za projekt...sto dana sreće, a pokusni kunić je navedena slučajno izabrana žena. Nakon 90 stranica i poneke sitnije promjene ova se napokon smije.

I ne mogu se ipak ne zamisliti nad svime time...pogotovo nakon što sam se u petak uzrujala dovoljno da sam se dovela skoro u predinfarktno stanje. Da bi se kasnije zapitala da li je to toga vrijedno...i da bi se kasnije sjetila da možda ipak takvo što meni više nije pametno. Nije nikome...ali, ako u glavi imaš nešto što može prsnuti...i digneš si tlak tako da ti se vrti i glava te boli dva dana iza toga...potencijal za nelijepe stvari je svakako veći. I ok, sve to skupa nije tako strašno, pošto se doktori uglavnom ne obaziru previše na te bubice u glavi. Iako, ne mogu baš sakriti onaj mali trenutak zabrinutosti i nesigurnosti. Jer...ipak...ne znaju...da li je to bio razlog vrtoglavica ili ga nismo pronašli ili je razlog bila petruzija diska u vratnoj kralježnici. Vrtoglavice su prestale, migrene se pojavile. Jutra s buđenjem dok mi djetlić na steroidima kucka negdje oko sljepoočnica.

I, daleko je to od ove unaprijed izgubljene borbe kakvu opisuju navedene knjige ili serije...pa ipak...možda je dovoljno da te malo protrese kad poludiš zbog nekakve nepravde na poslu koja je potpuno nebitna kad malo pogledaš širu sliku. Podsjeti da se živi tu i sada i da nemamo tristo godina.
I kao da i ovaj tekst kao i svi slični ovdje samo podjećaju iznova i iznova...da je svaki dan samo jedna prilika za uvesti nešto malo sreće u te naše dane. Bilo to maženje s mačkom ili fini ručak koji ti je napravio netko drag ili šetnja po mjesečini...bilo što, što se na kraju broji. Čega ćemo se sjetiti i bit će nam drago što smo to radili.

Pitanje je koliko imamo vremena, ovaj život je krhka tvorevina koju nikada ne cijenimo dovoljno. Dok netko ne ode, dok se netko ili mi sami ne razbolimo...dok više ne bude pravih prilika za ono što smo željeli. Trebamo li se zaista, iz dana u dan podsjećati na to?
I mora li nas život sam, podsjećati ovako okrutno?

P.S. Prije osam godina, naš se zauvijek promijenio...i nitko od nas još mjesec dva ranije nije mislio da otada više nikada nećemo razgovarati, smijati se...da više nikada neće dolaziti kući s posla. 54 godine...puno prerano si zaspao...

četvrtak, 06.02.2020.

jer nisam štakor...

Huh...opralo me ovih dana. Gotovo kao frendicu koja se nakon dva tjedna godišnjeg na Tajlandu vrratila i pala u tešku depru. Ja si Tajland ne mogu priuštiti (ma, mislim, možda i mogu, zbilja to više nije tako skupo, ali trenutno je izazov)...ali je pratim po pitanju depre. Po povratku je samo zavapila; pa kako to ti ljudi tamo ništa nemaju i sretni su, a mi ne možemo?

Razumijem je sasvim i bez da sam vidjela Tajlanda. Zadovoljit ću se ove godine izletom od pet dana u Škotsku...
A svakodnevicu svi znamo...digni se, sa željom da razbiješ i taj mobitel i alarm i skupa sa svojom mačkom (u drugom životu svakako želiš biti ta tvoja mačka) provedeš dan izležavajući se na trosjedu i fino klopajući...i tako u krug. Umjesto toga, izvučeš se nevoljko iz topline svog mekanog krevetca, navučeš na sebe nešto pristojno, izlaziš na hladnoću i njurgaš na sve i svašta. Doturiš se nekako do mjesta svog rada...provedeš u nekom (ne)lijepom radnom prostoru 8 (ako imaš sreće...ajde, imam) ili više sati...doturiš se ponovo doma, odeš do dućana, nađeš nešto jestivo, sebi i mački kojoj gotovo uporno zaboravljaš hranu sve dok je gotovo ne ponestane...odeš doma, pojedeš, otuširaš se, visiš bezvoljno pred tv-om (proklet bio) ili vodiš sam sa sobom bilateralne pregovore o tome da:

a) kuhaš zdravo umjesto da jedeš hranu iz dostave ili gotovu iz spara
b) radiš nešto korisno i od stvari koje te vesele i čak bi u nekom trenu mogle dovesti do zarade ako se tome posvetiš ali si prekrepan da bi ti se to dalo
c) odeš trčati ili plivati jer zbilja više nisi fit kao kad ti je bilo dvadeset
d) pročitaš nešto korisno i naučiš nešto, imaš osjećaj da rasteš
e) provedeš se dobro i napraviš nešto što te veseli ali zahtjeva da mrdneš guzicom
f) posvetiš se zaista s pažnjom nekome do koga ti je stalo i tko čeka tu tvoju pozornost
g) završiš napokon taj projekt koji si krenuo pred nekoliko mjeseci i otad čami u ladici

...i tako dalje i tako dalje...
ali ti se jednostavno ne da...ili možda si preumoran jer si zaista dao koliko si mogao, potrošio svu svoju energiju na to da odradiš tih osam sati za nekoga drugoga...tko od toga ima koristi, dok ti...
pitanje je koliko imaš koristi?
Znam, zvuči prokleto surovo i crno. I je, možda...možda ne mora biti.
Slušam tu i tamo neku priču o tome kako je netko uspio otrgnuti se toj utrci. Izašao iz toga, jednostavno rekao da je dosta. Najčešće u trenutku kad je udario u neki gadan zid. Zdravstveno, mentalno...
Pitam se imam li hrabrosti ili ikakvu ideju kako izaći?
Jer...trenutno imam posao s kojim sam zadovoljna, prilično. Firma u kojoj tempo nije toliko nabrijan, u kojoj možeš disati. Ali zaredalo mi se par grešaka koje čak nisam ja napravila nego sam za njih odgovorna...i to me toliko bacilo iz takta. Meni se to ne događa. Peh, nešto što ne možeš kontrolirati, a opet je jako loše po tebe...i onda poželiš pobjeći, maknuti se iz svega toga, reći...nije to igra za mene. Nije. Znam da nije. Možda jednom i prokljuvim kako se maknuti iz toga. Do tad...jednostavno moram preživjeti.
Platiti i stan i režije i mačju hranu. Tu i tamo imati dojam da zaista živim...
ostatak vremena nekako pregovarati sama sa sobom...u nastojanju da napravim korak dva tri dnevno...u tom nekom smjeru koji je i strašan i divan istovremeno. Prema nekoj slobodi.

Prema uvalama na moru i planinskim vrhovima...povjetarcu i soli u kosi, pijesku pod nogama.
Prema sebi.

<	veljača, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv