so far away...

nedjelja, 26.01.2020.

you move me...

Pokrećeš me...kao što moj voljeni mjesec pokrene plimu...izazivaš u meni neke pradavne valove...zaboravljene i znane...oduvijek.
Nešto je u tome i drevno i iskonsko i novo i nepoznato...i zastrašujuće. Zastrašujuće jer kao i svaka prirodna pojava može donjeti dobro...ali i loše, samo jednim zamahom, jednim jedinim krivim potezom. Ne volim davati...pardon, nisam nikad nikome dala tu moć. Neki su je možda nastojali osvojiti, nikada je nisu zapravo imali. Kako to da je ti...gotovo po defaultu, imaš? Tko ti je dao pravo da tako utječeš na mene, kad čak ni ja nisam to izabrala?

Mislim da ima veze s povjerenjem. Itekakve. Njega ne dajem baš lako, rijetko tko ga je imao. I neću sad lagati i reći da ga imaš stopostotnog...ne nakon što sam jučer sama sebe izluđivala nekim...slutnjama i sumnjama da možda ipak nešto ne valja. I kao i svaki puta kad udarim u taj suludi krug, razuvjeri me prvi tvoj pogled. Jer čim si tu jasno je kao dan da mogu vjerovati u ono što kažeš i napraviš...jer ti sve jasno piše na licu. Baš kao i meni. Čudni INFJ-ovci. Ako znaš čitati...ljude, sve ti je jasno i na dlanu. Možda baš zato što smo u osnovi toliko neobični svima drugima...a toliko slični jedno drugome? Nisam još srela osobu kojoj se nije moglo sakriti kako sam...ako sam tužna ili ljuta. To ja radim, čitam ljude prije nego što i sami dokuče kako se osjećaju....nije to nitko radio meni. Možda manjak interesa? Ili to što ne vide skrivene retke teksta koje samo rijetki dohvate.

Zašto uz tebe vrijeme staje (i ubrzava), zašto svijet postane neki zatvoreni samo naš krug koji je svijet za sebe. Onakav kakav bi bio kad bismo ga sami crtali. Nekako ljepši, nekako mirniji, nekako sretniji. Zašto tvoj miris koji ostane na jastuku znači toliko puno? Zašto prvi puta mogu zamisliti nezamislivo, neku daleku budućnost kao da sam i na tako nešto ludo daleko spremna pristati...kao da je to već ionako tu i odlučeno. A ništa nije, kako bi i bilo u životu?

Zašto su granice tanje, zašto sam spremnija hodati rubovima sigurnosti, zašto sve ludosti nisu tako lude ako su uz tebe, za tebe, s tobom?

I je li to loše?
Biti siguran i ne brinuti za posljedice? Je li to povjerenje ili ludost?
Tko ti daje pravo da se došetaš u nečiji život i postaneš osovina oko koje se vrti gotovo sve? I sreća i dani i želje i snovi? I potreba da budeš bolji i vjera da si tom nekome dobar i ovakav.
Kažu da je znak da je netko pravi...ne kad je on netko dobar za tebe...nego kad si ti najbolji ti kraj njih. Ne znam...ako je najbolje u težnjama i u sigurnosti da je to moguće...onda si pomaknuo moj svemir. I to tek nakon što sam ga sama izbila iz putanje...sigurnosti i uljuljkanosti u ne baš najudobnijoj kočiji...ali itekako sigurnoj.

Zar nije ipak daleko sretniji put tamo...gdje staze nisu utabane? Tamo gdje još ima pitanja i iznenađenja...tamo gdje je nepoznanica stalno oko tebe...uz bezbroj mogućnosti i izbora.
Nema dosade i nema više straha. Jer strah je daleko jači dok iz njega jednom ne iskočiš...kao iz dugo korištenih tračnica. Zar nije trava zelenija, zar nije povjetarac blaži, zar nisu vrhovi uzbudljiviji? Da, ponekad me malo plaši...ali, odavno sam ja odabrala da utabane staze neće biti moje...

Možda baš zato taj mjesec od prije petnaestak godina...kad sam prvi puta koračila dalje od sigurnih puteva...a more i mjesec su donjeli toliko toga...ostvarenih snova i pustolovina.
Zašto bi onda ova bila iole drugačija?

nedjelja, 05.01.2020.

bucket list...or how to lo(i)ve your life

Spremam se već neko vrijeme napisati opet neki novi bucket list...
Iako, ono što je bitno...ja svoj život i sad, ovakav zaista volim. Bez pretjerivanja. Imam sve što mi treba, hrpu dobrih ljudi oko sebe i pravih prijatelja. Obitelj (iako manju nego što bih voljela) oko sebe, prilično zadovoljnu i uposlenu nekim svojim...guštima i željama. Imam prijatelje koji bi mi bez problema dali i bubreg da mi zatreba...i to nekoliko njih. Imam one koji se na Tajlandu sjete idealnog poklona za mene pa mi javljaju kako jedva čekaju da mi to predaju...

I...obično sve to vratim istom mjerom, čak mislim da kod nekih imam i kredita...jer sam uvijek tu. Možda nisam prva osoba kojoj će netko doći po...ne znam, pozajmicu ili da ih vozam nekuda...ali sam uvijek prva osoba kojoj dođu po savjete. Jedan od najboljih komplimenata od mojih dvoje dragih prijatelja (koji jedno drugoga vole kao pas mačku) bio je isti...ti na mene djeluješ tako da se opustim. Smirujuće.
Malo je teško zamisliti da hiperaktivna divljakuša kao što sam ja na ljude djeluje smirujuće. Ali djelujem...nekako...dam im da budu svoji i da istresu te svoje brige...dam im koju smjernicu kako to posložiti...i umirim ih. Natjeram ih da shvate da bez obzira na sve vrijede i zaslužuju puno...i da daju puno...meni je zapravo jako lako nekome istaknuti njegove najbolje adute. Da, bila bih dobar psiholog. Možda sam trebala biti, no kreativa je prevagnula. A sad...iako je i turizam i fotkanje tu negdje, još u planovima za dodatne poslove...kao i nakit...ipak me povremeno ulovi želja da upišem novi faks. I znam da jednom hoću. Makar s 50, iako vjerujem da će to biti i prije.
Dobiti još jednu u nizu diploma, jednu malo ozbiljniju...i biti tu zato da pomognem ljudima.

Evo...to je jedna od stavki sa popisa. Dugoročna.
Ostale:

- otputovati na Kubu
- kupiti motor (i riješiti A kategoriju)
- naučiti skijati
- konačno odraditi ona fotkanja za koja je sve spremno osim vremena kad to obaviti
- pisati i dalje...možda jednom i neku knjigicu...luda želja, znam...ali, eto, nisam očekivala niti da ovdje dospijem do cool liste
- napredovati na poslu do onog...nekako ponuđenog menađerskog posla
- putovati, putovati i putovati....svuda, sjever i jug i istok i zapad...Bali, Tajland, Novi zeland, Kenija, Maroko, Domenikanska republika i Kolumbija, Peru i Brazil, Island, Rusija, Turska, Indija...Portugal i Kanari...ma...sveeee sve i sve
- kupiti autić
- mamu odvesti na pravi godišnji
- brata odvesti u Japan
- vidjeti trešnje u Japanu, Himalaju u snijegu...popesti se nekuda tamo
- roniti na koraljnim grebenima
- skoćiti padobranom (koliko god umirala od straha)
- popesti se na Triglav
- napraviti svoju rednek kućicu (na kotačima...Tiny house) i bazen na svom lijepom placu gore u selu, pa to iznajmljivati
- baviti se u nekom trenutku turama i najmom
- više prodavati taj svoj nakit
- biti zdrava, u kondiciji i sretna
- biti sretna s...micekom koji...je kao drugi dio puzzle...to možda i najviše
- ići na Springsteenov koncert
- otplesati salsu na Kubi...i voziti se u onim njihovim autima
- ispijati ujutro kavu sretna i zadovoljna

pa eto...dovoljno željica. Malih i velikih, šašavih i svakakvih. Mojih...stvarnih, ostvarivih. Zašto ne? Barem neke od njih znam da ću prekrižiti s popisa, kao što su neke već prekrižene s nekih starih popisa. A neke nove dodane. Uvijek ih ima...

subota, 04.01.2020.

imati poštovanja prema prirodi...

Vjerojatno već znate koliko volim lutati brdima...od prije nekoliko godina, kad sam krenula (i završila) planinarsku školu, ta strast je sve jača i jača. Ne vjerujem da će me napustiti u ovome životu. Otad (2016) je bilo godina kad se planinarilo malo...nekih gotovo nimalo...a prošla i ova su popravile stvar. Do sad najljepši izleti, još iz škole bili su Zavižan i prvi susret s Velebitom u školi, maturalac od pet dana na Mljetu...prošle godine smo frendica i ja na putu prema Krupi (što je bila zaista priča za sebe u Lara Croft izdanju) sasvim neplanirano otišle na Kremen...taj me se vjerojatno najviše dojmio jer smo same bauljale divnim krajolikom sa idealnim svjetlom za fotkanje i pogledom koji puca na sve strane.

Naravno, kao i uvijek, u prirodi ima i opasnosti. Kako sam kao dijete odrasla uz šumu i u šumi, često sam onuda hodala sama, brala borovnice ili tražila vrganje. I ne osjećam se nesigurno tako. No, preporuka za bilo kakvo konkretnije planinarenje uvijek je bila da se nikada ne ide sam. Što razumijem i poštujem, do sad je bilo preko nekoliko situacija kad mi je bilo drago da nisam tamo sama. Jedan bezazlen mali izlet na Sljeme mogao je skrenuti u skroz krivom smjeru kad sam u roku od pola minute najprije skoro nagazila poskoka (malog, ali nebitno) i nakon toga prepala i sebe i divljeg prašćiča koji je izletio iz grma. Naravno, osvrtale smo se prilično zabrinuto okolo, jer gdje je prasence, tu je i mama. A s mamom zaista nismo željele imati posla.

Drugo je bilo to lutanje po Kremenu gdje nismo srele žive duše...ali smo pronašle svježe otiske medvjeda na samom vrhu. E to tek ne bi bio poželjan susret. Nakon toga, nekoliko dana uz Krupu...i hodanje krivom stranom, morale smo pregaziti rijeku kojoj je vodostaj bio iznimno visok...uz rizik da padnem u vodu i smočim svu foto opremu...prepad da smo mogle ugaziti u minsko polje tamo kod izvora...i sve slično. Sretali smo se sa svakakvim izazovima i nastojali ipak sačuvati u svemu tome...i glavu i sve ostalo. Uspješno za sad.

Tamo sam se zapitala da li bih imala ono što treba da budem vodič...kako je to još bilo aktualno. Ispada da imam, mogu ostati hladna u stresnim i rizičnim situacijama...no, ne znam kako bi to bilo da moram nekoga spašavati, davati prvu pomoć (ne vjerujem onoj kratkoj obuci iz autoškole dovoljno)... nadam se da to neću ni morati saznati tako brzo. Divim se ljudima kao što je moj dugogodišnji koji su u stanju uskoćiti u auto u plamenu i izvući majku i sina s poteškoćama, pa mrtav hladan pola sata kasnije kod mene prati krv sa letermanna kojim je prerezao pojaseve.

Ono što se čini kao sasvim super izlet, vrlo lako se pretvori u štošta. Jučer smo krenuli na Ivanšćicu. Lijepo vrijeme, toplo, dobra ekipa, sve je bilo super. Naravno, kako neki opisi i karte po internetu i nisu sjajni krenuli smo duljim putem, makadamom. Najprije na Oštrcgrad, pa dalje putem do vrha Ivanšćice. Sreli smo na početku staze dvoje ljudi, te kasnije još dvoje sa predivnim psima. Šetnja je bila ugodna, nabili smo malo brži tempo...a i uspon je lagan ali konstantan. Idealno za steći kondiciju koje sad i nemam previše.

Najljepši dio staze je pri vrhu, šuma koja se čini kao začarana (a ja imam radar za takve energije)...i kao da je netko to i prepoznao, na nekoliko mjesta stoje drvene table s urezanim natpisima o nekim legendama, o vilama i vješticama. Tamo je neka lokvica koja ima naziv vještičje odmorište, navodno su svo drago kamenje ahata sakrile u toj lokvi. Malo dalje su dva stabla koja se gotovo grle i priča o djevojci i mladiću...baš bajkovito i lijepo. Neopisivo uživam u takvim pričama, mjestima...snovima. Da mogu, sutra bih prošetala kojekakvim bajkovitim svjetovima iz naših ili svjetskih priča i predaja. Privlaći me to oduvijek, jako.



Na vrhu je pogled divan, Sljeme je bilo u magli, kao u oblacima...zadržali smo se malo u domu i pojeli nešto...već je bilo pola 4 kad smo krenuli natrag. Bilo nam je jasno da će nas uhvatiti mrak.
Dio nas uporno je htio naći tu ljepšu stazu paralelnu s makadamom i nakon dosta rasprave oko nekog krivog puteljka, staza je nađena. Vodila je preko jako strmom hrpta pa je penjanje i spuštanje bilo dosta napornije od puta kojim smo došli, no sama staza je i znatno kraća.
Tako da smo tu dobili vremena taman toliko koliko smo ga i izgubili na teži teren. Bilo nam je drago što se tom opakom strminom nismo penjali gore jer bi krepali. Usred toga, dok je sunce već zalazilo i dalo divan narančast odsjaj na nebu...naš ludi pas koji je u osnovi pudla, ali mu se u šumi bude terijer geni...je odlučio odjuriti za nečim. Nestao je netragom i to u dva navrata u roku od 10 minuta. Vrištali smo njegovo ime, no nije se vraćao. Gotovo smo poželjeli ostaviti pseću budalu tamo kad je već bio tako lud. Napokon se vratio, strpan je na lajnu, a silazak s hrpta je bio već po mraku. Upalili smo lampe, zahvalili se sami sebi što smo uzeli ruksake u kojima su one bile spremne i spustili za 15tak minuta na makadam. Tu već nije bilo brige, samo je trebalo izaći iz šume.

Moram priznati nije to baš ugodno...hodati po mraku, po ivici brda, po lišću koje prekriva rupe i po kojem se dosta skliže. Ok, čak i da se desila situacija daleko gora i da smo negdje zaglavili u brdu našli bi načina kako provesti noć i sve bi bilo u redu. Jedan od nas je ionako i obučen za takve i gore situacije. Ipak...nije ti svejedno. Osvrneš se ponekad na neko šuštanje i zapitaš kakve sve zvjerke mogu biti u blizini.

A tek ako odeš u priče o onom nekom...nestvarnom svijetu? Vila i vještica i duhova i svega...
da, rekoh da bih njime rado prošetala. Ali, ponekad ipak zazirem, tko zna što se sve tamo može susresti? Možda ga je bolje ne uznemiravati...

A prema svakoj stazi i brdu i planini...treba imati poštovanja...
Ono što cijelo vrijeme znam sada još više naglašavam. I nekako mislim da ću ubuduće još ozbiljnije shvatiti potrebu da se sa sobom nosi sva oprema od lampi do prve pomoći...
I više ne printam karte s interneta i polovične opise staza. Kupujem prave.

srijeda, 01.01.2020.

za kraj...i početak

Nedavno si, dok sam nam slagala kavu u kuhinji, zapjevao stih iz ove pjesme...stary stary night...
Provirila sam kroz vrata i pitala jesi ti stvarno to otpjevao? I znaš za tu pjesmu???
Ne samo to, nego je i voliš. A meni je...savršena otkad sam je prvi puta čula i beskrajno draga. Malo tko je zapravo zna, još manje njih za koga je napisana. Još jedna u nizu...neobičnih i slatkih naših sličnosti. Ponekad mi se sve ovo čini kao ona lisica i mali princ. Kao da se...upoznajemo i pripitomljavamo...po malo, jedno drugoga. Znajući da neće biti puta natrag. Predivno je otkrivati nekoga sve više svog. Poljubiti ga u čelo ujutro, dok sneno drijema sa blaženim osmjehom na licu...kad znaš da ti je taj netko postao beskrajno važan i razlog tvojih osmjeha.

Kako se sve samo mijenja. Tko bi rekao da ću novu ipak dočekati u tom zagrljaju...
Kao da su se svi koncentrirani snovi najednom odlučili smjestiti negdje na rubovima tvojih trepavica. Dok me onako gledaš. Onako zapravo, u dušu, kad riječi nisu potrebne. Niti ništa drugo.
Ponekad u toj kukuljici postojimo samo ja i ti. Srodni svjetovi. Netko tko zna razumjeti stihove.

Što li tek nosi ova?
Koliko osmjeha, koliko poljubaca? Koliko snenih jutara?
Hoćeš li me opet grliti onako, malo prečvrsto, dok se ljubimo kao da nam o tome ovisi život?
Možda i ovisi...možda smo i ovisni. Stvarno. Kao o drogi...ta sreća, ti pogledi....
Kuda će nas to odnjeti?

<	siječanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv