so far away...

četvrtak, 26.12.2019.

mačja posla, nastavak prvi...dolazak doma

Svi koji me znaju znaju i za moju silnu ljubav prema jednoj određenoj mački koja je prošle godine, na ljeto, par dana nakon mog rođendana napustila ovaj svijet. I za moju ljubav za životinje općenito, kao i silnu potrebu da sve njih zbrinem negdje na toplo i sigurno. I za osjećaj da život nije potpun i da stan nije i dom bez barem jednog četveronožnog i čupavog stvora u njemu. Po mogućnosti i više njih ako to dozvoli...broj kvadrata i sve ostalo.

I tako već mjesecima molim svoje da ovu jednu tigrastu micu koju nismo udomili uzmem sebi. A malecka kao da je znala kome se mora ulizivati, čim dođem do nje uskoći mi u krilo, mazi se i prede kao traktor. I tako svaki puta kad dođem. Naravno, moji su se žestoko pobunili, jer su ovu princezu prije ponekad čuvali dok sam ja putovala. I morala je biti u kući. Sad sam prvo morala osigurati drugo čuvanje (srećom imam susjedu s kojom sam dobra a voli beštije)...
i obećati da neće oni imati dodatnih obaveza, te objasniti kako je mica još mala (6 mj...) i moglo bi se desiti da ju sad gnjave mačci (mačkovi? mačori?) a definitivno je premala za imati potomstvo...i da je bolje da je sklonimo sa sela dok ju ne steriliziramo...barem to, ako već neće ostati kod mene.
Pristali su tek uz nekavo mito u obliku silno željenih stvari pod borom. Mojoj sreći naravno nije bilo kraja.

Ali, kako to obično biva sa mačkama, život ubrzo postaje epizoda iz crtića Simon's cat...pa je to tako bilo i ovaj put. Vožnja doma protekla je super, mica je bila u mom krilu, znatiželjno promatrala kroz prozor, par puta se pokušala popeti na rame, ali u globalu, mislim da njoj vožnja neće biti problem. Do doma je skoro zadrijemala i skroz se umirila i navikla na vožnju.

Kad smo došli u stan plaho je prolunjala posvuda, malo zbunjena, no za čas je našla mjesto na trosjedu, a kasnije i na grebalici i zaspala snom pravednika. Brat je otišao doma, sve je bilo super...no, odo ja na wc. Izađem van i čujem kako u kuhinji iza ormarića mrda sušilo za veš. Naravno, provukla se uz sušilo u onaj uski prostor iza kuhinjskih elemenata i mjauknula mi.
Pokušala sam je namamiti da izađe kroz sudoper ali ne. Upalila lampu na mobitelu i gledala gdje je to zapela. Kako se prestala javljati nakon minutu zabrinula sam se da se nije negdje zaglavila, udavila, tko zna što.



Na brzinu sam izbacila sve stvari iz sudopera, zavukla se unutra i tražila je. Ufotkala prostor ispod sudopera i ormarića i naravno, bila je živa, stisnuta u kutu svih kuteva ispod ormarića. Izvukla najprije frižider, pa sudoper i ormarić nasred kuhinje. Nekako se ugurala iza i izvukla mačku. Skupa sa hrpom prašine, par komada smeća...i ...vrećicom royal canin hrane za mačke...
Ispada da je sve to i nastalo tako da bi mala mrcina pronašla vrećicu koja je nekad završila ispod ormarića...

Nakon pospremanja od još pola sata, moja nova cimerica spava ko anđelak na trosjedu...a ja već vidim da ću imati štofa za pisanje...

subota, 21.12.2019.

zbrajanja i tako to...

Evo, praznici samo što nisu tu, već smo svi ionako u blagdanskom opuštenom raspoloženju...je li već vrijeme za rekapitulacije ove godine i svega što se desilo? Možemo?

Mene je prošli vikend na to podsjetio jedan običan kombi...od moje bivše firme, parkiran pred zgradom jednog od kolega. Prolazila sam onuda nakon šetnje s dragim, vraćala se doma...
Potaknuo me kombi na razmišljanje kako je slika sada potpuno drugačija, cijeli život mi se promijenio u ovoj godini u potpunosti. Promijenila sam posao, možda pomalo i način gledanja na život. Puno se toga odvijalo sa zdravljem, ne baš lijepoga, ali ipak niti toliko strašno opasnog. Samo moram pripaziti na bube u glavi i kralješke koji su pobjegli...
Promijenila se i veza...nakon gotovo desetljeća uz...više prijatelja i ljubavnika, a manje dečka...došao je netko novi na red. Nakon nekoliko neuspješnih...dejtanja i pokušaja s početka godine koji su mi sad smiješni.

Ono što sam prvo bila promijenila je meditacija...posvetila sam se tome početkom godine iz neke znatiželje i volje da neke stvari sama sa sobom posložim. Imam dojam da je baš to donjelo najveću promjenu i nekakav pomak u bolje. Kao da sam tom nekom sposobnošću da malo pročistim misli i odmorim od...hrčak moda...uspjela privući u život puno ljepše stvari. Neke loše su jednostavno otpale, kao da ne pripadaju tu, a nove su stigle. Nisam ustrajala u tome da meditiram stalno, nakon nekoliko mjeseci svakodnevnog, kao da razmišljaš drugačije...i nije ti baš nužna jer si nešto već implementirao u normalno funkcioniranje. Sad imam dojam da možda ne bi bilo loše ponovno krenuti s tim. Možda se efekti ipak s vremenom....troše.

U odnosu na prošlu godinu, ove uopće nisam nešto putovala...barem ne van države. Ali zato sam dosta više planinarila i provodila vikende s prijateljicama na moru ili u Slavoniji. Tako da mi nije baš falilo jako neko muvanje...iako, ne bi škodilo da je uletio i neki konkretniji put. Za iduću se nešto već nazire.

Jedna od čvrstih odluka bila je da ću ove godine odraditi prvo fotkanje za onu moju ideju za poslić. Nisam. Iako smo pripremili more rekvizita, napravila sam čuda, modeli su nestrpljivo čekali, zainteresirali smo i širu ekipu prijatelja za krajnji produkt...no, nakon nekoliko otkazanih termina i selidbe jednog od modela u Irsku...priča je stavljena na čekanje. Do iduće prilike, vjerojatno do proljeća...kad će fotkanje biti odrađeno u krajnjoj liniji i u Irskoj. Nije mi drago da to nije išlo po planu, ali kao što kažu...život je ono što nam se događa dok mi radimo planove...

Zdravlje...čini se da sam ja puno mirnija od svoje okoline, neki dan su zbog viroze dobili napad panike da to nisu tumor i lezije uzrokovali... Znam, zvuči grozno, ali i doktorica ponavlja da nije ništa tako strašno taj angiom i lezije. Ovo prvo ionako imam od rođenja i ne radi probleme...a lezije, ok, ne znaju zašto se događaju, sve ih češće pronađu ljudima...i obično ne uzrokuju ništa osim glavobolja (ili vrtoglavice vjerojatno kod mene). A kičma, pa, malo ću biti discipliniranija s vježbanjem. Ne mogu me uvjeriti protagonisti za sad da odem kiropraktičaru...ali, ako zagusti...mogu i to. I autoimuna bolest je neizvjesna dok se ne sretnem s reumatologom. Haha, sad kad vidim ovaj spisak, zvuči kao da imam 70...a ne upola manje.

Posao...jučer smo na novom imali domjenak. Drago mi je da imam mlađeg i opuštenijeg šefa...pogotovo kad se sjetim koliko bi se ukočila u prisutnosti prijašnjeg. Da ovaj zna potaknuti ljude i na pozitivne načine. Posao je stoput manje kaotičan čak i sad kad se malo zahuktava. Zadovoljna sam, okolina je zdrava i pozitivna...znam to cijeniti jer je zapravo vrlo rijetko.
Nevjerojatno je koliko mi se sad već daleko čini sav onaj kaos i stres sa prethodnog posla. Svi mi govore kako sam se preporodila od kad sam se makla. A pronaći posao bilo je daleko lakše nego što sam mislila...čak sam bila prilično "tražena".

Dragi...ne znam kud će to odvesti. Lagala bih kad bi rekla da se ne bojim ponekad. Za sad je divno i lijepo i možda je to jedino bitno.

Moji...su bolje...čini se da je mama nakon punih 7 godina otkad nema tate napokon ona stara. Otkrila je internet, pronalazi si recepte i raznorazne hobije i zanimacije sad kad ne radi toliko po vrtu. Smiješno mi je s koliko je strasti nazvala neki dan da mi objasni kako želi raditi te makrame. Ja pitala mama, kaj želiš? Pa makrame! Kak je to lijepo. Kak ti opće znaš za to, mama? Pa našla sam na internetu, sam ne znam di da nađem špagu za to...a tak je to lijepo, svega se može napravit. Naravno, našla sam joj neki konac, nek se zabavlja. Veseli me neopisivo to, neka nađe nešto novo u životu...i smije se. A brat je dobio golemu i zasluženu povišicu. Sad me mlađi braco šiša za plaću. I neka, red je za jednog strojara. Ponosna sam... iako smo mu već svi govorili da ode iz te firme jer je gazda doista škrtica. No, buraz je impresionirao njegova dva sina koji su mu kolege pa su ga pritisli oko povišice.
Društvance je svako u svojo priči...imali su i oni dosta promjena ove godine...isto na bolje.
Izgleda da je ovo bila godina prekida i početaka novih veza...promjena poslova i stavova. Rekapitulacija i neke...odrednice kamo i kako dalje. Ne samo meni nego i drugima.
Možda je i svaka takva, no čini se da je ova malo više toga izokrenula.

A ponekad je možda i dobro...kao iz vreće istresti sve u životu van na vidjelo. Suočiti se sa čudovištima iz ormara, zagledati se u one neke stvari koje nas žuljaju...koje nas ne vesele, koje nam ne donose dobro. Ponekad su to i osobe, ponekad poslovi, ponekad navike. Što god bilo, nekad je jednostavno vrijeme za procjenu da li nam to treba ili ne.

S razlogom mi prijateljica govori da sam minimalist...jesam. Sve moje stvari ne zauzmu pola male prostorije jer ne volim ni kupiti nešto što ne trebam ili apsolutno volim. A i nemam problem s tim da se odreknem onoga što ne trebam. A čini se da tog minimalizma ima i u ovom nematerijalnom smislu. Ostaje samo ono što trebam ili volim. Od poslova, hobija i ljudi.
Pa onda na kraju godine...imaš nekoliko ispoliranih kamenčića koji se baš lijepo sjaje. Umjesto hrpe đumbusa.

I zato...ono što sam prvo htjela reći vezano uz ovaj trenutak i ovu godinu i sve do čega je dovela...sretna sam. Samo to.

nedjelja, 08.12.2019.

Krila ...

Život je toliko čudna biljka. Jednom je prijatelj moje prijateljice izjavio nešto čega se obje često sjetimo... tim više što tog prijatelja više nema, prošle godine je poginuo na motoru. Bio je jedan od onih ljudi koje bi sigurno voljela upoznati...voljela bi da sam ga upoznala dok je bilo prilike. Prijateljica je sigurna da bismo se super slagali. Rekao je ovo: zamisli kako bi bilo da uz sebe imamo ljude koji nam daju krila... a ne nekoga tko nam je uteg. Kako bi bilo imati nekoga tko te potiče... daje ti snagu... i daje ti krila. Gdje bi nam bio kraj.

Jedan razgovor prije koji tjedan nakon filma o svim mogućim različitim životima... Sanjarili smo o tome što bi bili... i smijao si se da ja zapravo želim biti anđeo. Imati krila. Mislim da sam svoja pronašla...
Da oni neki predivni snovi koji su me gotovo proganjali jer sam se vječno pitala tko je taj netko s kim mogu razgovarati satima i tko me u potpunosti razumije.... tko je taj netko s kim radim 1.000 ludosti i bauljam najljepšim krajevima. Mislim da je taj netko napokon tu kraj mene.
I zaista nisam do sada nikada imala takvu povezanost...ni toliko zajedničkih tema...ni toliko sličnosti s nekime. S njim je jednostavno sve na mjestu. Buđenje ujutro, taj pogled na nasmijane i snene plave oči... koje me gledaju kao da sam nešto posebno. Dovoljno je da se tako i osjećam. Čini se kao da nema prepreke koja nam bi bila nepremostiva... dok imamo jedno drugo. Čini se da se priča tek treba ispisati... tek dolazi bezbroj lijenih nedjelja, sretnog trčanja po brdima. Šetnji gradom i druženja s prijateljima. Da tek dolazi hrpa putovanja... ova Irska na proljeće se čini kao nešto prilično realno. I predivno. A možda već i prije uspijemo nekud zajedno pobjeći. Osjećam se kao da sam upala u neku paralelnu realnost gdje je ono nemoguće postalo moguće. Gdje napokon imam onog nekog posebnog, samo svog. Nisam vjerovala da je to moguće. I ta krila tek su narasla. Još ih gledam sa čuđenjem.

Drago mi je da se svima sviđaš... Čak i prijateljicama kojima se ni jedan moj odabir nije dosad svidio. Drago mi je da si jednostavan i pažljiv. Da slušaš i pamtiš što volim. Da se brineš oko mog zdravlja. Da me nasmijavaš. Da u meni budiš razigrano i sretno dijete. Da je biti zajedno toliko prirodno poput disanja. Da voliš onu moju otkačenu stranu i prihvaćaš sve moje dobre i loše strane. Da se trudiš i nastojiš biti tu. Da je vrijeme s tobom poput neke samo naše čahure... koja je beskrajno udobna i sigurna. Da je samo tvoja potpora dovoljno da budem spremna suočiti se sa bilo čime.

I da, još je rano, možda se malo i bojimo koliko nam je brzo i jako stalo. Oboje smo ne jednom bili povrijeđeni. Ali, ovo osjećam kao nešto posebno. I sretna sam i letim...

nedjelja, 01.12.2019.

Sjaj...

Sve odgovore već imam. Vidim ih u tom pogledu...
Neki ljudi jednostavno sjaje kad su sretni. I to se ne može odglumiti. A taj tvoj pogled govori sve... koliko sam bila u krivu misleći da je ovo vrijeme koje je prošlo između susreta tvoj odabir. Misleći da si izabrao najednom odmaknuti se od mene. Iako ništa prije nije dalo to naslutiti. Tim je veće bilo moje iznenađenje i zbunjenost. No, jedan pogled i jedan zagrljaj su riješili sve nedoumice.

Vikend je bio divan kao i uvijek. Možda i bolji. Sve je ljepše i ugodnije provoditi vrijeme u tom zagrljaju. Sve su zanimljiviji razgovori, rasprave, zajednička sanjarenja i zezanja na jastuku, kasno u noć ili rano ujutro. Sve je prirodnije ušuškati se u taj zagrljaj. Zapravo, bilo je prirodno i od prvog trena. I predivno, jednostavno. Kako to da jednom ipak sretneš nekoga s kim sve nekako paše... na razini na kojoj si odavno odustao od očekivanja da ćeš pronaći idealan komadić. Kao kad si ti onaj neobičan komadić puzzle sa tri izbočena dijela... i uz tebe paše samo onaj jednako tako neobičan.

I pričali smo o svim tim nekim odabirima u životu. Kako ponekad odabereš posve krivu osobu iz nekog razloga pa je se držiš. Nešto te vuče njima. A ponekad, nekim čudom sretneš pravu. Možda u krivo vrijeme.

I naravno u ovako malo i državi mi smo se mogli ranije sresti. Samo pokoji tulum više.... kod tvoje poznanice a moje prijateljice. Tamo negdje prije 15 godina. Pitam se kakvu bi priču tada ispisali. Možda smo mogli biti sretni. A možda smo samo bili djeca... i ne bi imali ovo šta imamo sad. U pravo vrijeme ili krivo. Da smo se barem sreli...

Mislim, ako je već ovako moralo biti onda mi je drago što smo se sreli sad. Bolje nego nikad. Ne mogu zamisliti kako je kad nikada ne sretneš nekog zaista svog. Jer svo ovo vrijeme prije... svi oni gotovo pravi... nekako su žuljali. Nekako to barem u podsvjesti nije bilo to. I nekako mi je to uvijek bilo jasno. Nešto je nedostajalo. Sve je nedostajalo.

Jer onaj komad puzzle koji baš ne odgovara... ne odgovara uopće. To je sve...

A ti, moj komadiću... drago mi je da sam te srela. I koliko god vremena imali iskoristiti ćemo ga najbolje šta znamo. Iako ne živimo u bajci, daleko od toga... ovi naši vikendi me podsjećaju na to. I svaki je trenutak dragocjen. Zato ne želim više bojati se da bi mogao otići, jer sve odgovore jasno vidim u tvom pogledu.

<	prosinac, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv