so far away...

subota, 30.11.2019.

Vrijeme...

Petak navečer. Vraćam se sa večere sa prijateljicom. Nosim sivu haljinicu, lijepe čarape i sivi kaput koji volim. Gledam prolaznike u svojim običnim životima kako hodaju zamišljeni, nasmijani i obični. Svojim običnim životima. i ja možda izgledam tako. No ovaj petak nije običan.

Samo hodam i s vremena na vrijeme pojavi se samo jedna misao. Tumor. Tumor na mozgu. Onda odmahnem glavom i ne vjerujem da se to događa meni. To su priče koje slušaš o tamo nekim ljudima. Ne možeš to bi ti.

I možda i nije sve toliko strašno... Ipak je to najvjerojatnije nešto što je u tebi čitav život. Pa ipak čini mi se kao da sam saznala da hodam okolo sa tempiranom bombom u glavi. I iako ti je vjerojatnost za to prilično mala... Može se dogoditi... bum.

Nije ovo prvi puta da se srećem sa tako nekom mogućnosti. I ništa se zapravo nije promijenilo. Prošla godina i vrtoglavice, silni pregledi... Sve to nosi samo spoznaju o onome što je oduvijek u meni. Sada se samo odlučilo predstaviti.

Nisam zabrinuta. Teže je gledati ljude oko mene koji će sada mene gledati drugačije. Da, ne bih željela biti u njihovoj koži... možda je sada i lakše biti ja. Ništa se ne mora promijeniti. Ovo je samo jedan u nizu podsjetnika da treba svaki dan živjeti kao da je posljednji... jednom ćeš sigurno biti u pravu. A ja zaista nastojim. Već dugo živjeti tako. Sad ću još i više. Tako da nekakvi angiomi i lezije ne mogu baš puno promijeniti.

Možda dodaju još malo hrabrosti da živim još malo luđe. Da napokon odem na neko zaista daleko putovanje. Sada kad tu novi posao i otplaćen je stari kredit... mogu razmišljati o tome. Napokon. Već mi se činilo da tako nešto nikada neće doći na red...koliko god to silno željela.

Možda opet napravim popis svih želja... koliko god lude, detinjaste, otkačene i čudne bile. Možda opet pokušam što više stavki prekrižiti s tog popisa. Možda bi svi trebali imati taj popis... i živjeti ga kao da sutra ne postoji. Nitko od nas ionako ne zna koliko ima vremena. I hoće li neka mala žilica u mozgu sutra odlučiti da je igra gotova.

Ne znam kako se dogodi da svi mi tu neugodnu činjenicu volimo uporno ignorirati. Kako se uljuljamo u dosadnu svakodnevicu koja iz nas i isisa život... pa ga proživimo bez da smo zapravo živjeli. Možda su ovakva upozorenja nužna.

I zato ću prvom prilikom ispenjati sve vrhove. Zato ću se svako toliko počastiti večerom u udobnom i finom restoranu. Zato ću gledati da si ugodim barem malo svaki dan. Zato neću dozvoliti da mi rutina oduzme životnu radost. Zato ću svima govoriti što želim i očekujem od tog odnosa. Zato neću ostati ni minute ondje gdje se ne osjećam ugodno.

Jer vrijeme koje imamo je previše vrijedno....

petak, 22.11.2019.

kad je otkaz najbolje što ti se desilo...

Dakle, situacija je slijedeća...nekako se ipak kocka okrenula tako da...opet ostanem. Možda je greška, možda su neki privatni razlozi (koji se ipak mijenjaju, opet) doveli do toga da ne odem u Irsku. Ili samo činjenica da se ovdje ipak ukazala ne jedna nego nekoliko prilika za novi posao od kojih je jedna bila primamljiva.

Neću lagati, bila sam itekako zabrinuta za svoju budućnost u jednom trenutku nakon što se ona prilika za zaposlenje pretvorila u dim, a financije nisu daleko sezale. Tada sam krenula tražiti što dalje i jedno kraće vrijeme nije čak bilo ni oglasa za moju struku. Briga se uvukla u mene, nekako sam već i računala na to da ću morati birati između konobarenja i Irske. Prijatelj koji je nedavno otišao gore (nevoljko) je jako lobirao za Irsku. Bio bi sretan, a i meni bi bilo lakše, vjerojatno bi bili cimeri i imali svu potporu. Daleko bolja opcija od one da sama negdje krećem isponova.

Ali, eto, nakon tjedan dana se pojavilo nekih 6-7 oglasa...javila sam se na njih 6. I bila pozvana na 4 razgovora u tjedan i pola. I dobila dva posla. Shvatila sam da moj životopis ne zvuči loše. I da portfolio očito izgleda dobro ako sam jedna od 15 odabranih od 150 kandidata. I da nešto zaista i valjam. Digla sam glavu i naučila još jednu lekciju...čak i kad ti se čini da te život šutnuo...možda ti je dao priliku da poletiš.

Shvatiš napokon da imaš ta krila i čemu služe.

Tako da, da, pokušaj da mi daju otkaz je bio najveća usluga koju mi je ta firma koju sam nekako...prerasla...mogla dati. Šefica koja je početkom godine govorila kako bi bila sretna da svi koji tamo nisu zadovoljni odu drugdje, vidjeti kako se ondje radi....koliko je tamo teže...možda bi se iznenadila kad bi je sad srela. I objasnila joj nekako (a vjerojatno se to ionako ne bi dalo jer svijet u kojem ja živim i onaj njen se previše razlikuju)...da se drugdje radi toliko sporije lakše i ležernije da ja nakon dva tjedna ne mogu doći sebi ni vjerovati da je TO način na koji uspješne firme rade...

Da nema potrebe za time da su svi konstantno stisnuti negdje do krajnjih granica svojih mogućnosti...pa je zapravo jedina opcija da se kad tad razbole od tog sulodog tempa...a onda slijedi tretman koji je mene čekao pola sata nakon što sam se vratila s bolovanja...otkaz.
Da pravi menađer ne tlači ljude ispod sebe...već ih potakne.
Da kaos i presing stvaraju greške i nezadovoljstvo...a ne uspjeh.
Da nema načina da se posao obavi i kvalitetno i ultra brzo.
I da nikome ne koristi to da ti netko skaće po glavi u ionako teškoj i napornoj situaciji.
Uvjerena sam da bi svaki radnik iz moje prošle firme (iz bilo kojeg odjela) nakon tri dana u ovoj...imao dojam da je na drugom planetu ili u raju. I ne bi se želio vratiti.

Tako da...hvala...da, vidim kako je to drugdje raditi.
Lako. Mogu disati. Mogu u 4 izaći s posla, zaboraviti na njega, sretna i zadovoljna što sam odradila sve što se tražilo. Dobro, odgovorno, na vrijeme. Bez drame, bez presinga, bez tisuća prekida i ometanja i odluka da li ovaj ili onaj hitan slučaj prvi riješiti.

Mogu prvi puta u 6 godina dočekati Božić kao čovjek. Sa kupljenim sitnicama za poklon na vrijeme...bez da se razbolim i odspavam tih desetak dana toliko premorena da ne znam kako se zovem i samo želim da me svi puste na miru. Mogu biti osoba koja živi, radi, uspješna je, ali ne stavlja zbog posla cijeli svoj život na čekanje.

I dok gledam one neke koji ovu lekciju još nisu usvojili...nasmijem se jer...dok to sam ne shvatiš...nitko drugi te ne može uvjeriti da smo svi sposobni....poletjeti ;)

Naravno...tu je i ona druga, privatna priča...gdje...netko ovo gore nije naučio...a to će ga možda koštati nas...
ili je to ionako tako trebalo biti... tko zna?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv