Petak navečer. Vraćam se sa večere sa prijateljicom. Nosim sivu haljinicu, lijepe čarape i sivi kaput koji volim. Gledam prolaznike u svojim običnim životima kako hodaju zamišljeni, nasmijani i obični. Svojim običnim životima. i ja možda izgledam tako. No ovaj petak nije običan.
Samo hodam i s vremena na vrijeme pojavi se samo jedna misao. Tumor. Tumor na mozgu. Onda odmahnem glavom i ne vjerujem da se to događa meni. To su priče koje slušaš o tamo nekim ljudima. Ne možeš to bi ti.
I možda i nije sve toliko strašno... Ipak je to najvjerojatnije nešto što je u tebi čitav život. Pa ipak čini mi se kao da sam saznala da hodam okolo sa tempiranom bombom u glavi. I iako ti je vjerojatnost za to prilično mala... Može se dogoditi... bum.
Nije ovo prvi puta da se srećem sa tako nekom mogućnosti. I ništa se zapravo nije promijenilo. Prošla godina i vrtoglavice, silni pregledi... Sve to nosi samo spoznaju o onome što je oduvijek u meni. Sada se samo odlučilo predstaviti.
Nisam zabrinuta. Teže je gledati ljude oko mene koji će sada mene gledati drugačije. Da, ne bih željela biti u njihovoj koži... možda je sada i lakše biti ja. Ništa se ne mora promijeniti. Ovo je samo jedan u nizu podsjetnika da treba svaki dan živjeti kao da je posljednji... jednom ćeš sigurno biti u pravu. A ja zaista nastojim. Već dugo živjeti tako. Sad ću još i više. Tako da nekakvi angiomi i lezije ne mogu baš puno promijeniti.
Možda dodaju još malo hrabrosti da živim još malo luđe. Da napokon odem na neko zaista daleko putovanje. Sada kad tu novi posao i otplaćen je stari kredit... mogu razmišljati o tome. Napokon. Već mi se činilo da tako nešto nikada neće doći na red...koliko god to silno željela.
Možda opet napravim popis svih želja... koliko god lude, detinjaste, otkačene i čudne bile. Možda opet pokušam što više stavki prekrižiti s tog popisa. Možda bi svi trebali imati taj popis... i živjeti ga kao da sutra ne postoji. Nitko od nas ionako ne zna koliko ima vremena. I hoće li neka mala žilica u mozgu sutra odlučiti da je igra gotova.
Ne znam kako se dogodi da svi mi tu neugodnu činjenicu volimo uporno ignorirati. Kako se uljuljamo u dosadnu svakodnevicu koja iz nas i isisa život... pa ga proživimo bez da smo zapravo živjeli. Možda su ovakva upozorenja nužna.
I zato ću prvom prilikom ispenjati sve vrhove. Zato ću se svako toliko počastiti večerom u udobnom i finom restoranu. Zato ću gledati da si ugodim barem malo svaki dan. Zato neću dozvoliti da mi rutina oduzme životnu radost. Zato ću svima govoriti što želim i očekujem od tog odnosa. Zato neću ostati ni minute ondje gdje se ne osjećam ugodno.
Jer vrijeme koje imamo je previše vrijedno....
Post je objavljen 30.11.2019. u 10:48 sati.