so far away...

petak, 22.11.2019.

kad je otkaz najbolje što ti se desilo...

Dakle, situacija je slijedeća...nekako se ipak kocka okrenula tako da...opet ostanem. Možda je greška, možda su neki privatni razlozi (koji se ipak mijenjaju, opet) doveli do toga da ne odem u Irsku. Ili samo činjenica da se ovdje ipak ukazala ne jedna nego nekoliko prilika za novi posao od kojih je jedna bila primamljiva.

Neću lagati, bila sam itekako zabrinuta za svoju budućnost u jednom trenutku nakon što se ona prilika za zaposlenje pretvorila u dim, a financije nisu daleko sezale. Tada sam krenula tražiti što dalje i jedno kraće vrijeme nije čak bilo ni oglasa za moju struku. Briga se uvukla u mene, nekako sam već i računala na to da ću morati birati između konobarenja i Irske. Prijatelj koji je nedavno otišao gore (nevoljko) je jako lobirao za Irsku. Bio bi sretan, a i meni bi bilo lakše, vjerojatno bi bili cimeri i imali svu potporu. Daleko bolja opcija od one da sama negdje krećem isponova.

Ali, eto, nakon tjedan dana se pojavilo nekih 6-7 oglasa...javila sam se na njih 6. I bila pozvana na 4 razgovora u tjedan i pola. I dobila dva posla. Shvatila sam da moj životopis ne zvuči loše. I da portfolio očito izgleda dobro ako sam jedna od 15 odabranih od 150 kandidata. I da nešto zaista i valjam. Digla sam glavu i naučila još jednu lekciju...čak i kad ti se čini da te život šutnuo...možda ti je dao priliku da poletiš.

Shvatiš napokon da imaš ta krila i čemu služe.

Tako da, da, pokušaj da mi daju otkaz je bio najveća usluga koju mi je ta firma koju sam nekako...prerasla...mogla dati. Šefica koja je početkom godine govorila kako bi bila sretna da svi koji tamo nisu zadovoljni odu drugdje, vidjeti kako se ondje radi....koliko je tamo teže...možda bi se iznenadila kad bi je sad srela. I objasnila joj nekako (a vjerojatno se to ionako ne bi dalo jer svijet u kojem ja živim i onaj njen se previše razlikuju)...da se drugdje radi toliko sporije lakše i ležernije da ja nakon dva tjedna ne mogu doći sebi ni vjerovati da je TO način na koji uspješne firme rade...

Da nema potrebe za time da su svi konstantno stisnuti negdje do krajnjih granica svojih mogućnosti...pa je zapravo jedina opcija da se kad tad razbole od tog sulodog tempa...a onda slijedi tretman koji je mene čekao pola sata nakon što sam se vratila s bolovanja...otkaz.
Da pravi menađer ne tlači ljude ispod sebe...već ih potakne.
Da kaos i presing stvaraju greške i nezadovoljstvo...a ne uspjeh.
Da nema načina da se posao obavi i kvalitetno i ultra brzo.
I da nikome ne koristi to da ti netko skaće po glavi u ionako teškoj i napornoj situaciji.
Uvjerena sam da bi svaki radnik iz moje prošle firme (iz bilo kojeg odjela) nakon tri dana u ovoj...imao dojam da je na drugom planetu ili u raju. I ne bi se želio vratiti.

Tako da...hvala...da, vidim kako je to drugdje raditi.
Lako. Mogu disati. Mogu u 4 izaći s posla, zaboraviti na njega, sretna i zadovoljna što sam odradila sve što se tražilo. Dobro, odgovorno, na vrijeme. Bez drame, bez presinga, bez tisuća prekida i ometanja i odluka da li ovaj ili onaj hitan slučaj prvi riješiti.

Mogu prvi puta u 6 godina dočekati Božić kao čovjek. Sa kupljenim sitnicama za poklon na vrijeme...bez da se razbolim i odspavam tih desetak dana toliko premorena da ne znam kako se zovem i samo želim da me svi puste na miru. Mogu biti osoba koja živi, radi, uspješna je, ali ne stavlja zbog posla cijeli svoj život na čekanje.

I dok gledam one neke koji ovu lekciju još nisu usvojili...nasmijem se jer...dok to sam ne shvatiš...nitko drugi te ne može uvjeriti da smo svi sposobni....poletjeti ;)

Naravno...tu je i ona druga, privatna priča...gdje...netko ovo gore nije naučio...a to će ga možda koštati nas...
ili je to ionako tako trebalo biti... tko zna?

<	studeni, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv