Sve odgovore već imam. Vidim ih u tom pogledu...
Neki ljudi jednostavno sjaje kad su sretni. I to se ne može odglumiti. A taj tvoj pogled govori sve... koliko sam bila u krivu misleći da je ovo vrijeme koje je prošlo između susreta tvoj odabir. Misleći da si izabrao najednom odmaknuti se od mene. Iako ništa prije nije dalo to naslutiti. Tim je veće bilo moje iznenađenje i zbunjenost. No, jedan pogled i jedan zagrljaj su riješili sve nedoumice.
Vikend je bio divan kao i uvijek. Možda i bolji. Sve je ljepše i ugodnije provoditi vrijeme u tom zagrljaju. Sve su zanimljiviji razgovori, rasprave, zajednička sanjarenja i zezanja na jastuku, kasno u noć ili rano ujutro. Sve je prirodnije ušuškati se u taj zagrljaj. Zapravo, bilo je prirodno i od prvog trena. I predivno, jednostavno. Kako to da jednom ipak sretneš nekoga s kim sve nekako paše... na razini na kojoj si odavno odustao od očekivanja da ćeš pronaći idealan komadić. Kao kad si ti onaj neobičan komadić puzzle sa tri izbočena dijela... i uz tebe paše samo onaj jednako tako neobičan.
I pričali smo o svim tim nekim odabirima u životu. Kako ponekad odabereš posve krivu osobu iz nekog razloga pa je se držiš. Nešto te vuče njima. A ponekad, nekim čudom sretneš pravu. Možda u krivo vrijeme.
I naravno u ovako malo i državi mi smo se mogli ranije sresti. Samo pokoji tulum više.... kod tvoje poznanice a moje prijateljice. Tamo negdje prije 15 godina. Pitam se kakvu bi priču tada ispisali. Možda smo mogli biti sretni. A možda smo samo bili djeca... i ne bi imali ovo šta imamo sad. U pravo vrijeme ili krivo. Da smo se barem sreli...
Mislim, ako je već ovako moralo biti onda mi je drago što smo se sreli sad. Bolje nego nikad. Ne mogu zamisliti kako je kad nikada ne sretneš nekog zaista svog. Jer svo ovo vrijeme prije... svi oni gotovo pravi... nekako su žuljali. Nekako to barem u podsvjesti nije bilo to. I nekako mi je to uvijek bilo jasno. Nešto je nedostajalo. Sve je nedostajalo.
Jer onaj komad puzzle koji baš ne odgovara... ne odgovara uopće. To je sve...
A ti, moj komadiću... drago mi je da sam te srela. I koliko god vremena imali iskoristiti ćemo ga najbolje šta znamo. Iako ne živimo u bajci, daleko od toga... ovi naši vikendi me podsjećaju na to. I svaki je trenutak dragocjen. Zato ne želim više bojati se da bi mogao otići, jer sve odgovore jasno vidim u tvom pogledu.
Post je objavljen 01.12.2019. u 14:05 sati.