Marketing
imati poštovanja prema prirodi...
Vjerojatno već znate koliko volim lutati brdima...od prije nekoliko godina, kad sam krenula (i završila) planinarsku školu, ta strast je sve jača i jača. Ne vjerujem da će me napustiti u ovome životu. Otad (2016) je bilo godina kad se planinarilo malo...nekih gotovo nimalo...a prošla i ova su popravile stvar. Do sad najljepši izleti, još iz škole bili su Zavižan i prvi susret s Velebitom u školi, maturalac od pet dana na Mljetu...prošle godine smo frendica i ja na putu prema Krupi (što je bila zaista priča za sebe u Lara Croft izdanju) sasvim neplanirano otišle na Kremen...taj me se vjerojatno najviše dojmio jer smo same bauljale divnim krajolikom sa idealnim svjetlom za fotkanje i pogledom koji puca na sve strane.
Naravno, kao i uvijek, u prirodi ima i opasnosti. Kako sam kao dijete odrasla uz šumu i u šumi, često sam onuda hodala sama, brala borovnice ili tražila vrganje. I ne osjećam se nesigurno tako. No, preporuka za bilo kakvo konkretnije planinarenje uvijek je bila da se nikada ne ide sam. Što razumijem i poštujem, do sad je bilo preko nekoliko situacija kad mi je bilo drago da nisam tamo sama. Jedan bezazlen mali izlet na Sljeme mogao je skrenuti u skroz krivom smjeru kad sam u roku od pola minute najprije skoro nagazila poskoka (malog, ali nebitno) i nakon toga prepala i sebe i divljeg prašćiča koji je izletio iz grma. Naravno, osvrtale smo se prilično zabrinuto okolo, jer gdje je prasence, tu je i mama. A s mamom zaista nismo željele imati posla.
Drugo je bilo to lutanje po Kremenu gdje nismo srele žive duše...ali smo pronašle svježe otiske medvjeda na samom vrhu. E to tek ne bi bio poželjan susret. Nakon toga, nekoliko dana uz Krupu...i hodanje krivom stranom, morale smo pregaziti rijeku kojoj je vodostaj bio iznimno visok...uz rizik da padnem u vodu i smočim svu foto opremu...prepad da smo mogle ugaziti u minsko polje tamo kod izvora...i sve slično. Sretali smo se sa svakakvim izazovima i nastojali ipak sačuvati u svemu tome...i glavu i sve ostalo. Uspješno za sad.
Tamo sam se zapitala da li bih imala ono što treba da budem vodič...kako je to još bilo aktualno. Ispada da imam, mogu ostati hladna u stresnim i rizičnim situacijama...no, ne znam kako bi to bilo da moram nekoga spašavati, davati prvu pomoć (ne vjerujem onoj kratkoj obuci iz autoškole dovoljno)... nadam se da to neću ni morati saznati tako brzo. Divim se ljudima kao što je moj dugogodišnji koji su u stanju uskoćiti u auto u plamenu i izvući majku i sina s poteškoćama, pa mrtav hladan pola sata kasnije kod mene prati krv sa letermanna kojim je prerezao pojaseve.
Ono što se čini kao sasvim super izlet, vrlo lako se pretvori u štošta. Jučer smo krenuli na Ivanšćicu. Lijepo vrijeme, toplo, dobra ekipa, sve je bilo super. Naravno, kako neki opisi i karte po internetu i nisu sjajni krenuli smo duljim putem, makadamom. Najprije na Oštrcgrad, pa dalje putem do vrha Ivanšćice. Sreli smo na početku staze dvoje ljudi, te kasnije još dvoje sa predivnim psima. Šetnja je bila ugodna, nabili smo malo brži tempo...a i uspon je lagan ali konstantan. Idealno za steći kondiciju koje sad i nemam previše.
Najljepši dio staze je pri vrhu, šuma koja se čini kao začarana (a ja imam radar za takve energije)...i kao da je netko to i prepoznao, na nekoliko mjesta stoje drvene table s urezanim natpisima o nekim legendama, o vilama i vješticama. Tamo je neka lokvica koja ima naziv vještičje odmorište, navodno su svo drago kamenje ahata sakrile u toj lokvi. Malo dalje su dva stabla koja se gotovo grle i priča o djevojci i mladiću...baš bajkovito i lijepo. Neopisivo uživam u takvim pričama, mjestima...snovima. Da mogu, sutra bih prošetala kojekakvim bajkovitim svjetovima iz naših ili svjetskih priča i predaja. Privlaći me to oduvijek, jako.
Na vrhu je pogled divan, Sljeme je bilo u magli, kao u oblacima...zadržali smo se malo u domu i pojeli nešto...već je bilo pola 4 kad smo krenuli natrag. Bilo nam je jasno da će nas uhvatiti mrak.
Dio nas uporno je htio naći tu ljepšu stazu paralelnu s makadamom i nakon dosta rasprave oko nekog krivog puteljka, staza je nađena. Vodila je preko jako strmom hrpta pa je penjanje i spuštanje bilo dosta napornije od puta kojim smo došli, no sama staza je i znatno kraća.
Tako da smo tu dobili vremena taman toliko koliko smo ga i izgubili na teži teren. Bilo nam je drago što se tom opakom strminom nismo penjali gore jer bi krepali. Usred toga, dok je sunce već zalazilo i dalo divan narančast odsjaj na nebu...naš ludi pas koji je u osnovi pudla, ali mu se u šumi bude terijer geni...je odlučio odjuriti za nečim. Nestao je netragom i to u dva navrata u roku od 10 minuta. Vrištali smo njegovo ime, no nije se vraćao. Gotovo smo poželjeli ostaviti pseću budalu tamo kad je već bio tako lud. Napokon se vratio, strpan je na lajnu, a silazak s hrpta je bio već po mraku. Upalili smo lampe, zahvalili se sami sebi što smo uzeli ruksake u kojima su one bile spremne i spustili za 15tak minuta na makadam. Tu već nije bilo brige, samo je trebalo izaći iz šume.
Moram priznati nije to baš ugodno...hodati po mraku, po ivici brda, po lišću koje prekriva rupe i po kojem se dosta skliže. Ok, čak i da se desila situacija daleko gora i da smo negdje zaglavili u brdu našli bi načina kako provesti noć i sve bi bilo u redu. Jedan od nas je ionako i obučen za takve i gore situacije. Ipak...nije ti svejedno. Osvrneš se ponekad na neko šuštanje i zapitaš kakve sve zvjerke mogu biti u blizini.
A tek ako odeš u priče o onom nekom...nestvarnom svijetu? Vila i vještica i duhova i svega...
da, rekoh da bih njime rado prošetala. Ali, ponekad ipak zazirem, tko zna što se sve tamo može susresti? Možda ga je bolje ne uznemiravati...
A prema svakoj stazi i brdu i planini...treba imati poštovanja...
Ono što cijelo vrijeme znam sada još više naglašavam. I nekako mislim da ću ubuduće još ozbiljnije shvatiti potrebu da se sa sobom nosi sva oprema od lampi do prve pomoći...
I više ne printam karte s interneta i polovične opise staza. Kupujem prave.
Post je objavljen 04.01.2020. u 09:15 sati.