Nedavno si, dok sam nam slagala kavu u kuhinji, zapjevao stih iz ove pjesme...stary stary night...
Provirila sam kroz vrata i pitala jesi ti stvarno to otpjevao? I znaš za tu pjesmu???
Ne samo to, nego je i voliš. A meni je...savršena otkad sam je prvi puta čula i beskrajno draga. Malo tko je zapravo zna, još manje njih za koga je napisana. Još jedna u nizu...neobičnih i slatkih naših sličnosti. Ponekad mi se sve ovo čini kao ona lisica i mali princ. Kao da se...upoznajemo i pripitomljavamo...po malo, jedno drugoga. Znajući da neće biti puta natrag. Predivno je otkrivati nekoga sve više svog. Poljubiti ga u čelo ujutro, dok sneno drijema sa blaženim osmjehom na licu...kad znaš da ti je taj netko postao beskrajno važan i razlog tvojih osmjeha.
Kako se sve samo mijenja. Tko bi rekao da ću novu ipak dočekati u tom zagrljaju...
Kao da su se svi koncentrirani snovi najednom odlučili smjestiti negdje na rubovima tvojih trepavica. Dok me onako gledaš. Onako zapravo, u dušu, kad riječi nisu potrebne. Niti ništa drugo.
Ponekad u toj kukuljici postojimo samo ja i ti. Srodni svjetovi. Netko tko zna razumjeti stihove.
Što li tek nosi ova?
Koliko osmjeha, koliko poljubaca? Koliko snenih jutara?
Hoćeš li me opet grliti onako, malo prečvrsto, dok se ljubimo kao da nam o tome ovisi život?
Možda i ovisi...možda smo i ovisni. Stvarno. Kao o drogi...ta sreća, ti pogledi....
Kuda će nas to odnjeti?
Post je objavljen 01.01.2020. u 17:29 sati.