Marketing
you move me...
Pokrećeš me...kao što moj voljeni mjesec pokrene plimu...izazivaš u meni neke pradavne valove...zaboravljene i znane...oduvijek.
Nešto je u tome i drevno i iskonsko i novo i nepoznato...i zastrašujuće. Zastrašujuće jer kao i svaka prirodna pojava može donjeti dobro...ali i loše, samo jednim zamahom, jednim jedinim krivim potezom. Ne volim davati...pardon, nisam nikad nikome dala tu moć. Neki su je možda nastojali osvojiti, nikada je nisu zapravo imali. Kako to da je ti...gotovo po defaultu, imaš? Tko ti je dao pravo da tako utječeš na mene, kad čak ni ja nisam to izabrala?
Mislim da ima veze s povjerenjem. Itekakve. Njega ne dajem baš lako, rijetko tko ga je imao. I neću sad lagati i reći da ga imaš stopostotnog...ne nakon što sam jučer sama sebe izluđivala nekim...slutnjama i sumnjama da možda ipak nešto ne valja. I kao i svaki puta kad udarim u taj suludi krug, razuvjeri me prvi tvoj pogled. Jer čim si tu jasno je kao dan da mogu vjerovati u ono što kažeš i napraviš...jer ti sve jasno piše na licu. Baš kao i meni. Čudni INFJ-ovci. Ako znaš čitati...ljude, sve ti je jasno i na dlanu. Možda baš zato što smo u osnovi toliko neobični svima drugima...a toliko slični jedno drugome? Nisam još srela osobu kojoj se nije moglo sakriti kako sam...ako sam tužna ili ljuta. To ja radim, čitam ljude prije nego što i sami dokuče kako se osjećaju....nije to nitko radio meni. Možda manjak interesa? Ili to što ne vide skrivene retke teksta koje samo rijetki dohvate.
Zašto uz tebe vrijeme staje (i ubrzava), zašto svijet postane neki zatvoreni samo naš krug koji je svijet za sebe. Onakav kakav bi bio kad bismo ga sami crtali. Nekako ljepši, nekako mirniji, nekako sretniji. Zašto tvoj miris koji ostane na jastuku znači toliko puno? Zašto prvi puta mogu zamisliti nezamislivo, neku daleku budućnost kao da sam i na tako nešto ludo daleko spremna pristati...kao da je to već ionako tu i odlučeno. A ništa nije, kako bi i bilo u životu?
Zašto su granice tanje, zašto sam spremnija hodati rubovima sigurnosti, zašto sve ludosti nisu tako lude ako su uz tebe, za tebe, s tobom?
I je li to loše?
Biti siguran i ne brinuti za posljedice? Je li to povjerenje ili ludost?
Tko ti daje pravo da se došetaš u nečiji život i postaneš osovina oko koje se vrti gotovo sve? I sreća i dani i želje i snovi? I potreba da budeš bolji i vjera da si tom nekome dobar i ovakav.
Kažu da je znak da je netko pravi...ne kad je on netko dobar za tebe...nego kad si ti najbolji ti kraj njih. Ne znam...ako je najbolje u težnjama i u sigurnosti da je to moguće...onda si pomaknuo moj svemir. I to tek nakon što sam ga sama izbila iz putanje...sigurnosti i uljuljkanosti u ne baš najudobnijoj kočiji...ali itekako sigurnoj.
Zar nije ipak daleko sretniji put tamo...gdje staze nisu utabane? Tamo gdje još ima pitanja i iznenađenja...tamo gdje je nepoznanica stalno oko tebe...uz bezbroj mogućnosti i izbora.
Nema dosade i nema više straha. Jer strah je daleko jači dok iz njega jednom ne iskočiš...kao iz dugo korištenih tračnica. Zar nije trava zelenija, zar nije povjetarac blaži, zar nisu vrhovi uzbudljiviji? Da, ponekad me malo plaši...ali, odavno sam ja odabrala da utabane staze neće biti moje...
Možda baš zato taj mjesec od prije petnaestak godina...kad sam prvi puta koračila dalje od sigurnih puteva...a more i mjesec su donjeli toliko toga...ostvarenih snova i pustolovina.
Zašto bi onda ova bila iole drugačija?
Post je objavljen 26.01.2020. u 09:55 sati.