Marketing
još o listi...
Nije mi jasno kako to da zapravo jako često i nenamjerno naletim na štiva ili filmove s istom tematikom...netko tko umire od kojekakvih tumora, a pritom se trudi iskoristiti preostalo vrijeme na najbolji mogući način. Sjećam se kad sam prvi puta pogledala seriju Chasing life...kako sam ostala osupnuta što...imam dojam da gledam Sex i grad koliko je u svemu neke lakoće i vedrine...a serija se bavi sve samo ne vedrom temom...cure koja se bori sa leukemijom.
Sad sam se uhvatila knjigice u kojoj žena koja se gotovo utapa od tuge u svom nesretnom životu nakon neke još ne baš sasvim razjašnjene tragedije (čini se da joj je umrlo dijete), posjećuje mamu koja je sa 60 potpuno dementna u bolnici i pritom upozna ženu koja...s 35 ima tumor na mozgu kojeg zove Bob...i ima još 3 mjeseca života. Taman za projekt...sto dana sreće, a pokusni kunić je navedena slučajno izabrana žena. Nakon 90 stranica i poneke sitnije promjene ova se napokon smije.
I ne mogu se ipak ne zamisliti nad svime time...pogotovo nakon što sam se u petak uzrujala dovoljno da sam se dovela skoro u predinfarktno stanje. Da bi se kasnije zapitala da li je to toga vrijedno...i da bi se kasnije sjetila da možda ipak takvo što meni više nije pametno. Nije nikome...ali, ako u glavi imaš nešto što može prsnuti...i digneš si tlak tako da ti se vrti i glava te boli dva dana iza toga...potencijal za nelijepe stvari je svakako veći. I ok, sve to skupa nije tako strašno, pošto se doktori uglavnom ne obaziru previše na te bubice u glavi. Iako, ne mogu baš sakriti onaj mali trenutak zabrinutosti i nesigurnosti. Jer...ipak...ne znaju...da li je to bio razlog vrtoglavica ili ga nismo pronašli ili je razlog bila petruzija diska u vratnoj kralježnici. Vrtoglavice su prestale, migrene se pojavile. Jutra s buđenjem dok mi djetlić na steroidima kucka negdje oko sljepoočnica.
I, daleko je to od ove unaprijed izgubljene borbe kakvu opisuju navedene knjige ili serije...pa ipak...možda je dovoljno da te malo protrese kad poludiš zbog nekakve nepravde na poslu koja je potpuno nebitna kad malo pogledaš širu sliku. Podsjeti da se živi tu i sada i da nemamo tristo godina.
I kao da i ovaj tekst kao i svi slični ovdje samo podjećaju iznova i iznova...da je svaki dan samo jedna prilika za uvesti nešto malo sreće u te naše dane. Bilo to maženje s mačkom ili fini ručak koji ti je napravio netko drag ili šetnja po mjesečini...bilo što, što se na kraju broji. Čega ćemo se sjetiti i bit će nam drago što smo to radili.
Pitanje je koliko imamo vremena, ovaj život je krhka tvorevina koju nikada ne cijenimo dovoljno. Dok netko ne ode, dok se netko ili mi sami ne razbolimo...dok više ne bude pravih prilika za ono što smo željeli. Trebamo li se zaista, iz dana u dan podsjećati na to?
I mora li nas život sam, podsjećati ovako okrutno?
P.S. Prije osam godina, naš se zauvijek promijenio...i nitko od nas još mjesec dva ranije nije mislio da otada više nikada nećemo razgovarati, smijati se...da više nikada neće dolaziti kući s posla. 54 godine...puno prerano si zaspao...
Post je objavljen 11.02.2020. u 21:44 sati.