Čudno je to. Netko te živcira do neba i natrag zbog istih onih stvari koje itekako nosiš u sebi.
Presavršen si jednostavno. Tako pun obaveza, sav prezaposlen i u svemu super. Teško se nositi s tim da nisam ja ta koja je u svemu bolja. Teško je podnjeti da te netko ispravlja u onome u čemu se smatraš doma. Ego se lomi samo tako i bolno zamjera.
Ne odreagirati isto kao i svaki puta do sad? Gotovo nemoguće.
Ne poželjeti da .... nekuda skupa sa svojom pameću i analizama i činjenicom da me čitaš kao knjigu? Sve one fusnote s kojima se nitko nikada nije zamarao. Ne biti ljuta i ljubomorna na ono što ti imaš, a ja sam sama odabrala ne imati. Nije me nitko tjerao, nije me nitko ostavljao po strani baš toliko da ne bi napravila ono što sam željela.
Otkud ti drskosti reći mi baš sve prave stvari?
I gurkati me, nikako ne tjerati jer to samo otvara vrata pakla moje vlastite mržnje prema svakoj prisili...da napokon napravim barem ponešto od onog straaaašnog popisa vlastitih snova?
Bez obzira na nas.
Ne, mi nismo imali baš nikakve šanse...i imamo apsolutno sve. I zato vjerujem da...čak i ako izađem iz te svoje proklete zone komfora i napravim hrabre poteze...ti ćeš biti s one druge strane.
Kako? Ne znam.
A kao što ja obično radim s dragim ljudima...znao si prije mene što mi treba.
Post je objavljen 07.03.2020. u 13:10 sati.