Protreslo nas je, onako, dobrano.
Sve ono što smo smatrali stabilnim, prestalo je biti takvo.
Moj osobni potres trajao je već neko vrijeme. Kao i toliko puta do sad, osjećala sam i sanjala nešto neodređeno i prijeteće. Ne toliko neodređeno ako bolje razmislim. Mislila sam da je to samo ta meni uvijek teška veljača. Tek sad sam mirnija jer, ono najgore je možda ipak iza nas. Barem ja to tako osjećam.
U samom trenutku već sam prijateljici koja se budi zorom kao i ja plakala na telefon. Jer se bojim. Same sebe i onih koji su postali moji. I samoće i koječega. Iako se trudim naći poneki pozitivan trenutak, strah ne mogu ignorirati. Neizvjesno je, krhka nam je ova konstrukcija.
I neka je, možda sagradimo neku...ispravniju. Onakvu kakvu sanjamo mi, koji se ovdje ne osjećamo doma. Neku iskreniju, neku istinsku. Neku u kojoj svatko ima svoj prostor i slobodu i dom. Onaj dom koji ne gubiš ako se cigle uruše. Onaj koji je u srcu. Vlastitom i onima koje si dotaknuo.
Neko dulje vrijeme i živim u okružju koje je sličnije tome nego kaosu kapitalizma...iako me se ovaj itekako još dotiče. Nitko od nas ne zna do kad ćemo morati biti izolirani...neki od nas znaju, kako će beskrajno lijepo biti uživo vidjeti lica koja su nam nedostajala.
Neki se pitaju kako im je obitelj...neki će sada više mariti da tu obitelj posjete. Jer, sada, možda ne mogu.
Neki se pitaju je li ovo posao koji žele...neki su sretni da će ga i dalje imati.
Apsolutno svaku situaciju možemo gledati sa tisuću različitih perspektiva...i sami biramo s koje ćemo.
Biram vidjeti prirodu i život kako nam daje...nešto ozbiljniju opomenu.
Biram vidjeti ljude koji brinu i koji pitaju kako sam. Vidjeli se ili ne...sada.
Biram vidjeti oglase ljudi koji pomažu nepoznatima.
Biram vidjeti one koji i dalje rade, neumorno.
Biram vidjeti dobrotu.
Post je objavljen 22.03.2020. u 19:51 sati.