Da, to jesam ja. Netko tko će dozvoliti da bude vođen. S punim povjerenjem u one ispred mene.
Njihova znanja, njihovo snalaženje čak i kad se gube...iskustvo volju i iznad svega ljubav i divljenje prema prirodi.
Kako to ponekad izgleda? Jučer...
Nas dvije, same, ona zna put. Odbijam ići ljepšim neoznačenim jer nekako, nije u pravom smjeru...složila se. Bilo je blata, more, psuješ ga i sam sebe što ti je to trebalo. Petnaest minuta kasnije si u ekstazi jer je šuma toliko divna. Pa opet psuješ i smiješ se sam sebi. Opet si dijete koje ima radosti u sebi, šuma te nekako očisti od svega. Dokazali su to, što radi imunitetu. Onda ti je vruće i sparno, onda čuješ grmljavinu i pitaš se da li nastavit. Nas dvije gotovo uvijek dođemo tamo kud smo krenule. Čak i ako ne, naučimo ponešto putem.
Onda krene kiša i staješ na zadnjem dijelu puta pod neko sklonište i pričekaš da prođe. Brineš čitavo vrijeme kako ćeš onaj zadnji dio puta, kad se vratiš u civilizaciju proći po kiši, a nisi uzeo baš nešto nepromočivo i kišobran ili kabanicu. Kratko odmoriš i pojedeš na cilju...i stuštiš se natrag blatnjavim putem, uz dijelove koje si zaboravio, ali sjećaš se skretanja...i brži si natrag nego tamo.
Ubereš opet malo bljušta i prasećeg zelja i pokažeš ono....ono...pasji zub, upita ona?
Naučiš s vremenom i nekoliko biljaka koje su jestive ili ljekovite. Teško to pamtiš, no prepoznaješ ih. Naučiš vjerovati u život, u ljude koji će ipak prihvatiti i dolutale, nahraniti gladne, pronaći ti ono što ti nedostaje...i nekako usput dati ti sve one najbitnije životne lekcije. Možda malo idealiziram, ali ne bih rekla. Ako me išta u životu rapidno promijenilo, to je planinarenje. Samo onaj osjećaj ispunjenosti i ta neka sreća na licima svih nas koji bauljamo brdima...to je transformacija.
Naučiš se ponekad i toleranciji, vide se tu svakakve reakcije...iz mene ispadne ponekad i ono što me dugo tištilo. Sabereš sve to, sagledaš možda iz neke druge perspektive...i pustiš. Nije to lako, ali učimo.
I onda povratak...briga oko kiše po asfaltu? Ispale smo na mjesto s pogledom koji nitko ne može platiti...a svjetlo je taman tih naših pet minuta bilo najljepše moguće. Obala Save, jezera ispod, brda koja se kupaju u čaroliji prosijavanja svjetla kroz oblake...bez i malo izmaglice. Čist i opran dan. Najljepše su stvari još uvijek besplatne. Bez fotoaparata da to zabilježim...pa ipak s istim divljenjem. I onda srna na puteljku, koja nas se čak nije ni bojala. Život je čarolija, nema smisla to zaboravljati.
Post je objavljen 03.05.2020. u 08:29 sati.