so far away...

subota, 29.06.2019.

to play out a player...






Nisam nimalo osvetoljubiva osoba. Iskreno, čak i sam koncept mi je pomalo stran i nerazumljiv. U 95% slučajeva. Međutim, ima ta jedna situacija u kojoj, imam potrebu djelovati. Sad kad o tome razmišljam to možda i nije iz osvete nego iz moje silne potrebe da popravim sve slomljeno i vratim ljudima vjeru u druge. Dakle, ajmo biserima dokazati da nisu generalno sve žene tako loše...i da nije sve toliko lako manipulirati. Pogotovo ovo drugo...

Ispada da najjače nasjedam na baš onako rogate primjerke mizoginih šovinista koji će svaku priliku iskoristiti da mi nataknu na nos koliko su žene grozne. I eventualno provoditi na meni neku osvetničku krusadu protiv svih žena koje su im nešto skrivile u životu. Igra i uloga koju ja znam objeručke prihvatiti.

Jučer sam završila kod frenda na balkonu s najboljim pogledom u gradu valjda...uz pivu i sir i laprdanje o svemu i svačemu, nekako se ipak glavnina svela na ove...profulane pokušaje.
Šokirala sam se kad sam shvatila...da je i on zapravo igrač. Ne djeluje tako, no, njemu je lov sport...i sve ostalo je gotovo podređeno tome. Vjerojatno bi da se radi o nekom drugom poželjela išamarati ga. Ovako, pošto ga od starta gledam kao brata koji mi je beskrajno drag, toleriram mu i koji "prekršaj". Dogovorili smo se čak i da nekom prilikom odemo zajedno kako bi proučila taj fenomen...odabira, izdvajanja i uletavanja žrtvi. Možda nešto naučim.

Ako izuzmem činjenicu da između nas od privlačnosti nije bilo ni traga iz nekog razloga (iako je dečko oličenje zgodnog i posloženog tipa)...rekla bi da je mene zaobišao čisto zato što zna da sam...previše mekana i dobrica i ne zaslužujem to. Tako nešto je i bio spomenuo, vjerujatno ću i pitati da potvrdim sumnju. U tom slučaju, nekako je...lijepo, biti izdvojena kao netko s kim se ne igra tako. S druge strane, pomalo je uvreda za sve one...koje prođu kroz taj stan, samo jednom.

Nedavno sam bila izigrana na toliko brutalan način da sam ostala u šoku. Mislila sam da samo curice, navlakuše na taj način mogu funkcionirati. Ne od brda odvaljeni, samostalni i uspješni, pravi frajeri. Primjerak kojeg bi da imam prilike s guštom zeznula...iako znam da je to nemoguće jer...da bi nekog povrijedio taj netko ipak mora skinuti neku trunku onog garda sa sebe i pustiti te do sebe. Što ovaj apsolutno nije bio u stanju. Ali, bilo bi lijepo...ima i ta igra svojih čari.

Kako bilo, upravo me taj i takav (uz malo okrhnut ponos) naučio da prvi puta u životu ne pristanem na malo. Već da zaslužujem puno. Nakon prvog dejta sam otišla kupiti fini skupi parfem. Pa kompletnu garderobu obnovila u zadnjih par mjeseci. Sad hodam okolo kao netko tko će u jednom trenutku voditi svoj posao. Digla sam glavu, nasmijala se, okrenula se na peti još u startu kad sam vidjela da gospodin savršeni mene ne vidi. Nema mjesta u tom ogledalu za ništa osim širokih ramena i ponosa. I neka...imam i ja svoj, negdje sam ga iščeprkala ove godine.

Neću reći da ne boli biti...nečija kratko korištena igračka. Daleko bi teže i bolnije bilo, da sam to i ostala.

A svim igračima...ipak želim da jednom padu na dupe...kad ih neka mala onako, dooooobrano, spusti na zemlju ;)






29.06.2019. u 06:02 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.06.2019.

can you feel the stars dancing in your bones???



Uvijek sam bila pomala čudno biće. Mama mi je još kao maloj govorila sa onom silnom ljubavlju u glasu kako sam sva naopako. S nekih dvije i pol godine već sam se uhvatila flomastera, blokova i boja i sva koncentrirana crtala tom svojom lijevom rukom.

Prirodu sam uvijek doživljavala kao utočište, boje su tamo...gotovo mirisale.
Djelovala sam sto godina starije i više se družila sa odraslima nego s vršnjacima. Nije se to ni danas promijenilo, samo što "odrasli" broje sasvim različiti broj godina.

Ljude i životinje, a pogotovo mjesta sam doslovno osjećala. Imala sam svoja omiljena mjesta u sobi, u kući, u dvorištu, u šumi. Tamo bi satima boravila, kao mačka.
Životinje su me privlačile kao magnet, tokom cijelog djetinjstva skupila se čitava povorka malih patkica koje ne bi narasle a koje su dvorištem cupkale iza mene kao mame. Jednu mi je susjed pregazio biciklom, slučajno, ali je tad svejedno ono malo prijateljstva što je bilo između nas nestalo u trenu. Jednostavno, biti uz životinje, njegovati ih, dovesti svaku šugavu, jadnu i zalutalu doma...bilo je potpuno normalno. Sreća pa mi tata nije bio nimalo drugačiji od mene pa sam se provukla sa preko nekoliko takvih. Imali smo i ježa i kornjaču i sovu jedno vrijeme. Brdo zečeva.
I bilo je potpuno u redu da ta šumska bića ostanu koliko žele...oporave se i odu svojim putem.

Isticala sam se lagano, ne previše da budem skroz neprihvaćena u školi, pa ipak dovoljno da ekipa malo zastane prije nego što mi se obrati. Ta čudna mala je bila super za prepisati zadaće, ostalo...pa, bolje ne. Smetalo me to i boljelo i više nego što bih voljela priznati. S druge strane, beskrajno sam voljela samoću. Štoviše trebala, još i tad. Sad kad o tome pišem, postalo mi je jasno. Tako sam punila baterije.

I što je jedno dijete 80tih, sa zelenog brda kraj Samobora tada moglo znati o tome što je zapravo?

Sad...otkad je interneta i raznih new age filozofija rekli bi da sam empat.
Prema Myers-Briggs testu osobnosti sam ona čudna, najrjeđa skupina; Advocate (INFJ). Ima nas svega 1% u svijetu. Majka Tereza, Martin Luther King...ali i Hitler.
Ona grupa koja je emotivna i svjesna svega u svima (ponekad i bolje od njih samih), ali i voljna nešto organizirati, pokrenuti i pomoći.

Nekako osjećam da će se negdje u budućnosti ta moja potreba svima pomoći još daleko više izraziti. Ovako sam samo go to osoba svim prijateljima kad negdje nešto zapne.

A ovih dana...mora da je nešto što se zbiva na nebu. Jer doslovno osjećam...neku čudnu energiju. U zraku, u sebi....u oluji. Punom mjesecu. Ona...sigurno jako utjeće na mene.

Nedavno sam srela nekog tko...ima sličnu sposobnost. Bio je beskrajno frustriran činjenicom da mene ne može...osjetiti. Shvatiti, prepoznati što osjećam. Ja sam bila naprosto sluđena istim, iako nisam toliko brzo definirala pravi problem. Kasnije kad smo još malo razgovarali o tome došla sam do zaključka da je to zapravo vrlo logično. Kad bi neki mjerni instrument priključili na drugi, isti takav...naravno da ne bi bilo očitanja, zar ne?
Pitanje je samo, kamo sad s tim? Znatiželja me tjera u proučavanje...a oprez vrišti.
Kako je neobično, kad imaš neku sposobnost na koju se zapravo oslanjaš uvijek i u svemu?
I kad je jednom nestane...

Ispliva tad sve i svašta...

20.06.2019. u 05:55 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 18.06.2019.

kad se točkice slože...




Jedan od najboljih govora ikad i najiskrenijih motivacija koje sam ikad vidjela je bio onaj govor Steve-a Jobsa na dodjeli diploma. Kad govori o tome da u datom trenutku u svom životu pojma nije imao kako će se točkice kasnije posložiti. I da ničeg od onoga što je on napravio ne bi bilo...da nije tada, odustao od faksa i slušao one predmete koji su ga zanimali.

U neku ruku i sama to živim, znatiželjna kakva jesam uvijek sam imala puno različitih hobija i interesa. I neko vrijeme bi me držao jedan, pa drugi, pa peti pa deseti. Čak mi i prijatelji znaju napomenuti da meni stvari brzo dosade. Ok, možda. I pitala sam se često da li se to ikada i ikako može povezati u neku cjelovitu priču. Uvijek se sve vrtilo ili oko putovanja ili oko umjetnosti, ponekad oko jedne i druge stvari istovremeno. Puno je dana, sati, novaca uloženo u svaki od tih smjerova. I baš kao što Jobs kaže, ne možeš ti nikako tada znati što će ti to kasnije donjeti. Tad se čini kao nešto onako, zanimljivo i neiskoristivo. A kad se točkice jednom poslože, shvatiš da je i čuvanje djeteta s Ašpergerovim sindromom itekako pomoglo tvom strpljenju sa zahtjevnim klijentima. I žongliranju sa sto stvari odjednom.

Ono što se sad događa, pokreće i polako i ostvaruje, djeluje mi kao...nečiji tuđi život. Nestvarno potpuno. Jer, oni neki snovi za koje misliš da su predobro da bi ih i sanjario, kamoli ostvarivao...su tu. Na dohvat ruke. Neću još objaviti što točno, ali...radi se o putovanju, na mjesto koje...pa, ne vidi ga baš svatko.

Kamoli neka žena koja je podstanar i živi sama i ponekad se pita da li sve to skupa ima smisla jer, nije baš postigla što je mislila. S druge strane...uvjerena sam, od prije nekoliko dana da svu ljubav svijeta već imam. Zaista. U svojim prijateljicama, sestrama, ludim planinarkama, u brdima i suncu, u onim nedefinirano definirano mojim ljudima...u slobodi, u plavim pogledima. Beskrajnim putovanjima i u svakom vrhu koji sam dosegla.

U poslu kojeg nekako ipak volim...jer je isto jedna od točkica koja će (ne znam kako) postati bitna jednom, u široj slici.

I zato, slijedite svoje snove...spajajte točkice. Jednu po jednu. Dok svi ti sitni kristali ne postanu...jedno čudo...

...života...

18.06.2019. u 19:57 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 12.06.2019.

vjeruj u ljubav...




Nedavno sam naletjela na neki dobar video...priča ide otprilike ovako, nova veza, sve divno i krasno, tip planira zaprositi curu. Daje joj natuknice da bi mogao. Taj dan, s prstenom u ruci, najednom se predomišlja, zove prijatelja da idu van, ovaj se čudi jer je trebao zaprositi curu taj dan. Ovaj govori, ma idem je samo na brzinu ostaviti i tako i napravi.

A tad čovjek koji je to snimao progovara, nemojte to raditi. Davati ljudima obećanja, prerano, prelako...dok i sami ne znate što želite. Jer će umjesto u vas, izgubiti vjeru u ljubav.
Kakva rečenica. I ako odvrtim film u natrag, zaista sam gubila. S jedne strane, sve više vjerujem u ljubav kao neku pokretačku silu koja je ionako izvor svega. Sve više vidim različitih oblika ljubavi u svemu...od onoga što radiš, do onoga u prijateljstvima, obitelji. Ali, u muško ženskim odnosima sam prestala vjerovati da može postojati. Nekako, sa svim nekim malim promašajima...i onim velikim. Pomisliš da nema tamo vani netko za tebe. I da ne može postojati pravi odnos.

A onda priča od frendice i u sekundi vratiš vjeru u ljude. Postavila je granice u startu. A netko je dobrano iznenadio s time da se vratio, priznao grešku i pristao na ono što je ona željela. Bez puno komplikacija.

A moja...čudna se nastavlja.
Ispada da sam sve nekakve segmente koje želim od osobe pronašla...naravno, svaku u nekoj drugoj osobi. I pitam se da li i tako neke alternativne koncepcije mogu opstati?

Jer...imam prijatelja za beskrajne filozofske rasprave, s kojim mogu raspravljati o temama koje drugi ni ne dotaknu u cijelom životu. Taj je nov. Nepoznanica. Nema dovoljno neke privlačnosti da bi to moglo biti veza, ali...razgovor...to je kao da si napokon došao na svoj planet a čitav si život živio na tuđem. I razgovaraš sa za sad jedinim poznatim stanovnikom. Tako nekako.

Shvatila sam da iako imam dosta ljudi oko sebe koji jesu inteligentni i načitani...toliko je više onih koji to nisu, da svaki novi u čoporu znači cijeli jedan novi svemir za istražiti. A ako u nečemu uživam, onda je to u razgovorima koji imaju dubinu.

S druge strane, tu je netko tko...jako dobro igra ulogu prijatelja s povlasticama. Godinama.
S njim ne mogu baš previše razgovarati. Mogu, o prizemnim temama, o poslu, o ne znam čemu...običnom. Ali tu sve staje.

Pa je tu netko s kim uživam lutati okolo. Oboje uživamo i isto imamo o čemu razgovarati.
Pa je tu netko kog imam potrebu grliti ko medu.

I pitam se...mogu li sa svakim ispuniti onaj dio koji...nam odgovara.
Jer naći sve u jednoj osobi...neću reći da je nemoguće...ali, nije mi do sad pošlo za rukom.

12.06.2019. u 16:39 • 5 KomentaraPrint#

subota, 01.06.2019.

odgoda...



Plan je bio da danas fotkamo u Istri. Nešto sam primjetila, a to je da kad neki od svojih planova ne mogu jasno zamisliti da se odigrava, to je zato što se neće ostvariti. Do sad se ponovilo tisuću puta sa tisuću različitih planova. Zato i volim neke spontane izlete poput prošlog vikenda, Sisak i Perunfest. No, evo, ovaj danas planirani i dugo čekani foto izlet se ipak odgađa.

Jučer me oko podneva počela hvatati temperatura. Neki dan sam u sedam navečer odlučila uzeti pauzu od piljenja nakita i malo odspavati i spavala sam do 5 ujutro na kraju. Malo neobično. Ne nakon jučer i danas, očito me ulovila neka crijevna viroza. Probava u komi, lagana temperatura, osjećaj kao da me hvata gripa. Danas kunjam, odvukla sam se samo kupiti tenisice, a i to sam požalila nekako.

Osim mene i jedan od mojih modela je imao razlog za otkazati sve, zakompliciralo mu se nešto na novom poslu i mora raditi preko vikenda. Ja kakva jesam, bila bi i ovako pod temperaturom išla da je on mogao. Očito to nije trebalo biti ovaj vikend. Na neki način mi je ok i malo dodatnog vremena, napraviti će se još par stvarčica. Ali ne bih voljela da se to rastegne u nedogled jer me čeka i druga ekipa, nestrpljivo. S njima imam manje zahtjevan posao.

Nevjerojatno je kako je u meni ogromna potreba da budem korisna i da nešto radim, konstantno.
I onda se dogode tako dani kad organizam jednostavno kaže dosta je. Ne možeš raditi dva posla konstantno, jurcati non stop i ponašati se kao da ti je dvadeset. I onda sam sama na sebe nekako ljuta i razočarana što ne iskorištavam vikend, što ne mogu jurcati, što ne radim to što bih voljela.
A čak i takva složim neku klopu, obavim nešto tipa tog šopinga koji sam morala, odledim frižider i složim nešto fotki od prošlog vikenda. Ali, nije to dovoljno...

Ganjam se gore nego što bi me ganjao ne znam kakav šef...
Ludo smo istrenirani, neumorni, sve što napravimo nije baš sasvim dovoljno...
I ok, to je sila koja nas tjera naprijed, ništa od mojih znanja i školica i tečajeva i stvari koje radim ne bi bilo tu da me nešto nije ganjalo da uporno učim, istražujem, radim, radim i radim. Vjerujem da nema goreg od osobe koja sjedi pred TV-om, koja svo svoje slobodno vrijeme provede na kauču uz čašu pive i grickalice i bez ikakve motivacije, znatiželje ili želje za time da nešto vidi, naući, stvori, sazna...pročita, doživi...

Pa ipak, ponekad požalim što ne mogu barem dan dva provesti u potpunom ljenčarenju. Bez ikakve grižnje savjesti...

Zašto živimo samo u krajnostima?
Da mi je nešto od one lakoće i bezbrižnosti kad smo bili djeca...

01.06.2019. u 17:49 • 5 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2019 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter