Nedavno sam naletjela na neki dobar video...priča ide otprilike ovako, nova veza, sve divno i krasno, tip planira zaprositi curu. Daje joj natuknice da bi mogao. Taj dan, s prstenom u ruci, najednom se predomišlja, zove prijatelja da idu van, ovaj se čudi jer je trebao zaprositi curu taj dan. Ovaj govori, ma idem je samo na brzinu ostaviti i tako i napravi.
A tad čovjek koji je to snimao progovara, nemojte to raditi. Davati ljudima obećanja, prerano, prelako...dok i sami ne znate što želite. Jer će umjesto u vas, izgubiti vjeru u ljubav.
Kakva rečenica. I ako odvrtim film u natrag, zaista sam gubila. S jedne strane, sve više vjerujem u ljubav kao neku pokretačku silu koja je ionako izvor svega. Sve više vidim različitih oblika ljubavi u svemu...od onoga što radiš, do onoga u prijateljstvima, obitelji. Ali, u muško ženskim odnosima sam prestala vjerovati da može postojati. Nekako, sa svim nekim malim promašajima...i onim velikim. Pomisliš da nema tamo vani netko za tebe. I da ne može postojati pravi odnos.
A onda priča od frendice i u sekundi vratiš vjeru u ljude. Postavila je granice u startu. A netko je dobrano iznenadio s time da se vratio, priznao grešku i pristao na ono što je ona željela. Bez puno komplikacija.
A moja...čudna se nastavlja.
Ispada da sam sve nekakve segmente koje želim od osobe pronašla...naravno, svaku u nekoj drugoj osobi. I pitam se da li i tako neke alternativne koncepcije mogu opstati?
Jer...imam prijatelja za beskrajne filozofske rasprave, s kojim mogu raspravljati o temama koje drugi ni ne dotaknu u cijelom životu. Taj je nov. Nepoznanica. Nema dovoljno neke privlačnosti da bi to moglo biti veza, ali...razgovor...to je kao da si napokon došao na svoj planet a čitav si život živio na tuđem. I razgovaraš sa za sad jedinim poznatim stanovnikom. Tako nekako.
Shvatila sam da iako imam dosta ljudi oko sebe koji jesu inteligentni i načitani...toliko je više onih koji to nisu, da svaki novi u čoporu znači cijeli jedan novi svemir za istražiti. A ako u nečemu uživam, onda je to u razgovorima koji imaju dubinu.
S druge strane, tu je netko tko...jako dobro igra ulogu prijatelja s povlasticama. Godinama.
S njim ne mogu baš previše razgovarati. Mogu, o prizemnim temama, o poslu, o ne znam čemu...običnom. Ali tu sve staje.
Pa je tu netko s kim uživam lutati okolo. Oboje uživamo i isto imamo o čemu razgovarati.
Pa je tu netko kog imam potrebu grliti ko medu.
I pitam se...mogu li sa svakim ispuniti onaj dio koji...nam odgovara.
Jer naći sve u jednoj osobi...neću reći da je nemoguće...ali, nije mi do sad pošlo za rukom.
Post je objavljen 12.06.2019. u 16:39 sati.