so far away...

četvrtak, 20.06.2019.

can you feel the stars dancing in your bones???

Uvijek sam bila pomala čudno biće. Mama mi je još kao maloj govorila sa onom silnom ljubavlju u glasu kako sam sva naopako. S nekih dvije i pol godine već sam se uhvatila flomastera, blokova i boja i sva koncentrirana crtala tom svojom lijevom rukom.

Prirodu sam uvijek doživljavala kao utočište, boje su tamo...gotovo mirisale.
Djelovala sam sto godina starije i više se družila sa odraslima nego s vršnjacima. Nije se to ni danas promijenilo, samo što "odrasli" broje sasvim različiti broj godina.

Ljude i životinje, a pogotovo mjesta sam doslovno osjećala. Imala sam svoja omiljena mjesta u sobi, u kući, u dvorištu, u šumi. Tamo bi satima boravila, kao mačka.
Životinje su me privlačile kao magnet, tokom cijelog djetinjstva skupila se čitava povorka malih patkica koje ne bi narasle a koje su dvorištem cupkale iza mene kao mame. Jednu mi je susjed pregazio biciklom, slučajno, ali je tad svejedno ono malo prijateljstva što je bilo između nas nestalo u trenu. Jednostavno, biti uz životinje, njegovati ih, dovesti svaku šugavu, jadnu i zalutalu doma...bilo je potpuno normalno. Sreća pa mi tata nije bio nimalo drugačiji od mene pa sam se provukla sa preko nekoliko takvih. Imali smo i ježa i kornjaču i sovu jedno vrijeme. Brdo zečeva.
I bilo je potpuno u redu da ta šumska bića ostanu koliko žele...oporave se i odu svojim putem.

Isticala sam se lagano, ne previše da budem skroz neprihvaćena u školi, pa ipak dovoljno da ekipa malo zastane prije nego što mi se obrati. Ta čudna mala je bila super za prepisati zadaće, ostalo...pa, bolje ne. Smetalo me to i boljelo i više nego što bih voljela priznati. S druge strane, beskrajno sam voljela samoću. Štoviše trebala, još i tad. Sad kad o tome pišem, postalo mi je jasno. Tako sam punila baterije.

I što je jedno dijete 80tih, sa zelenog brda kraj Samobora tada moglo znati o tome što je zapravo?

Sad...otkad je interneta i raznih new age filozofija rekli bi da sam empat.
Prema Myers-Briggs testu osobnosti sam ona čudna, najrjeđa skupina; Advocate (INFJ). Ima nas svega 1% u svijetu. Majka Tereza, Martin Luther King...ali i Hitler.
Ona grupa koja je emotivna i svjesna svega u svima (ponekad i bolje od njih samih), ali i voljna nešto organizirati, pokrenuti i pomoći.

Nekako osjećam da će se negdje u budućnosti ta moja potreba svima pomoći još daleko više izraziti. Ovako sam samo go to osoba svim prijateljima kad negdje nešto zapne.

A ovih dana...mora da je nešto što se zbiva na nebu. Jer doslovno osjećam...neku čudnu energiju. U zraku, u sebi....u oluji. Punom mjesecu. Ona...sigurno jako utjeće na mene.

Nedavno sam srela nekog tko...ima sličnu sposobnost. Bio je beskrajno frustriran činjenicom da mene ne može...osjetiti. Shvatiti, prepoznati što osjećam. Ja sam bila naprosto sluđena istim, iako nisam toliko brzo definirala pravi problem. Kasnije kad smo još malo razgovarali o tome došla sam do zaključka da je to zapravo vrlo logično. Kad bi neki mjerni instrument priključili na drugi, isti takav...naravno da ne bi bilo očitanja, zar ne?
Pitanje je samo, kamo sad s tim? Znatiželja me tjera u proučavanje...a oprez vrišti.
Kako je neobično, kad imaš neku sposobnost na koju se zapravo oslanjaš uvijek i u svemu?
I kad je jednom nestane...

Ispliva tad sve i svašta...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv