Uvijek sam bila pomala čudno biće. Mama mi je još kao maloj govorila sa onom silnom ljubavlju u glasu kako sam sva naopako. S nekih dvije i pol godine već sam se uhvatila flomastera, blokova i boja i sva koncentrirana crtala tom svojom lijevom rukom.
Prirodu sam uvijek doživljavala kao utočište, boje su tamo...gotovo mirisale.
Djelovala sam sto godina starije i više se družila sa odraslima nego s vršnjacima. Nije se to ni danas promijenilo, samo što "odrasli" broje sasvim različiti broj godina.
Ljude i životinje, a pogotovo mjesta sam doslovno osjećala. Imala sam svoja omiljena mjesta u sobi, u kući, u dvorištu, u šumi. Tamo bi satima boravila, kao mačka.
Životinje su me privlačile kao magnet, tokom cijelog djetinjstva skupila se čitava povorka malih patkica koje ne bi narasle a koje su dvorištem cupkale iza mene kao mame. Jednu mi je susjed pregazio biciklom, slučajno, ali je tad svejedno ono malo prijateljstva što je bilo između nas nestalo u trenu. Jednostavno, biti uz životinje, njegovati ih, dovesti svaku šugavu, jadnu i zalutalu doma...bilo je potpuno normalno. Sreća pa mi tata nije bio nimalo drugačiji od mene pa sam se provukla sa preko nekoliko takvih. Imali smo i ježa i kornjaču i sovu jedno vrijeme. Brdo zečeva.
I bilo je potpuno u redu da ta šumska bića ostanu koliko žele...oporave se i odu svojim putem.
Isticala sam se lagano, ne previše da budem skroz neprihvaćena u školi, pa ipak dovoljno da ekipa malo zastane prije nego što mi se obrati. Ta čudna mala je bila super za prepisati zadaće, ostalo...pa, bolje ne. Smetalo me to i boljelo i više nego što bih voljela priznati. S druge strane, beskrajno sam voljela samoću. Štoviše trebala, još i tad. Sad kad o tome pišem, postalo mi je jasno. Tako sam punila baterije.
I što je jedno dijete 80tih, sa zelenog brda kraj Samobora tada moglo znati o tome što je zapravo?
Sad...otkad je interneta i raznih new age filozofija rekli bi da sam empat.
Prema Myers-Briggs testu osobnosti sam ona čudna, najrjeđa skupina; Advocate (INFJ). Ima nas svega 1% u svijetu. Majka Tereza, Martin Luther King...ali i Hitler.
Ona grupa koja je emotivna i svjesna svega u svima (ponekad i bolje od njih samih), ali i voljna nešto organizirati, pokrenuti i pomoći.
Nekako osjećam da će se negdje u budućnosti ta moja potreba svima pomoći još daleko više izraziti. Ovako sam samo go to osoba svim prijateljima kad negdje nešto zapne.
A ovih dana...mora da je nešto što se zbiva na nebu. Jer doslovno osjećam...neku čudnu energiju. U zraku, u sebi....u oluji. Punom mjesecu. Ona...sigurno jako utjeće na mene.
Nedavno sam srela nekog tko...ima sličnu sposobnost. Bio je beskrajno frustriran činjenicom da mene ne može...osjetiti. Shvatiti, prepoznati što osjećam. Ja sam bila naprosto sluđena istim, iako nisam toliko brzo definirala pravi problem. Kasnije kad smo još malo razgovarali o tome došla sam do zaključka da je to zapravo vrlo logično. Kad bi neki mjerni instrument priključili na drugi, isti takav...naravno da ne bi bilo očitanja, zar ne?
Pitanje je samo, kamo sad s tim? Znatiželja me tjera u proučavanje...a oprez vrišti.
Kako je neobično, kad imaš neku sposobnost na koju se zapravo oslanjaš uvijek i u svemu?
I kad je jednom nestane...
Ispliva tad sve i svašta...
Jedan od najboljih govora ikad i najiskrenijih motivacija koje sam ikad vidjela je bio onaj govor Steve-a Jobsa na dodjeli diploma. Kad govori o tome da u datom trenutku u svom životu pojma nije imao kako će se točkice kasnije posložiti. I da ničeg od onoga što je on napravio ne bi bilo...da nije tada, odustao od faksa i slušao one predmete koji su ga zanimali.
U neku ruku i sama to živim, znatiželjna kakva jesam uvijek sam imala puno različitih hobija i interesa. I neko vrijeme bi me držao jedan, pa drugi, pa peti pa deseti. Čak mi i prijatelji znaju napomenuti da meni stvari brzo dosade. Ok, možda. I pitala sam se često da li se to ikada i ikako može povezati u neku cjelovitu priču. Uvijek se sve vrtilo ili oko putovanja ili oko umjetnosti, ponekad oko jedne i druge stvari istovremeno. Puno je dana, sati, novaca uloženo u svaki od tih smjerova. I baš kao što Jobs kaže, ne možeš ti nikako tada znati što će ti to kasnije donjeti. Tad se čini kao nešto onako, zanimljivo i neiskoristivo. A kad se točkice jednom poslože, shvatiš da je i čuvanje djeteta s Ašpergerovim sindromom itekako pomoglo tvom strpljenju sa zahtjevnim klijentima. I žongliranju sa sto stvari odjednom.
Ono što se sad događa, pokreće i polako i ostvaruje, djeluje mi kao...nečiji tuđi život. Nestvarno potpuno. Jer, oni neki snovi za koje misliš da su predobro da bi ih i sanjario, kamoli ostvarivao...su tu. Na dohvat ruke. Neću još objaviti što točno, ali...radi se o putovanju, na mjesto koje...pa, ne vidi ga baš svatko.
Kamoli neka žena koja je podstanar i živi sama i ponekad se pita da li sve to skupa ima smisla jer, nije baš postigla što je mislila. S druge strane...uvjerena sam, od prije nekoliko dana da svu ljubav svijeta već imam. Zaista. U svojim prijateljicama, sestrama, ludim planinarkama, u brdima i suncu, u onim nedefinirano definirano mojim ljudima...u slobodi, u plavim pogledima. Beskrajnim putovanjima i u svakom vrhu koji sam dosegla.
U poslu kojeg nekako ipak volim...jer je isto jedna od točkica koja će (ne znam kako) postati bitna jednom, u široj slici.
I zato, slijedite svoje snove...spajajte točkice. Jednu po jednu. Dok svi ti sitni kristali ne postanu...jedno čudo...
...života...
Nedavno sam naletjela na neki dobar video...priča ide otprilike ovako, nova veza, sve divno i krasno, tip planira zaprositi curu. Daje joj natuknice da bi mogao. Taj dan, s prstenom u ruci, najednom se predomišlja, zove prijatelja da idu van, ovaj se čudi jer je trebao zaprositi curu taj dan. Ovaj govori, ma idem je samo na brzinu ostaviti i tako i napravi.
A tad čovjek koji je to snimao progovara, nemojte to raditi. Davati ljudima obećanja, prerano, prelako...dok i sami ne znate što želite. Jer će umjesto u vas, izgubiti vjeru u ljubav.
Kakva rečenica. I ako odvrtim film u natrag, zaista sam gubila. S jedne strane, sve više vjerujem u ljubav kao neku pokretačku silu koja je ionako izvor svega. Sve više vidim različitih oblika ljubavi u svemu...od onoga što radiš, do onoga u prijateljstvima, obitelji. Ali, u muško ženskim odnosima sam prestala vjerovati da može postojati. Nekako, sa svim nekim malim promašajima...i onim velikim. Pomisliš da nema tamo vani netko za tebe. I da ne može postojati pravi odnos.
A onda priča od frendice i u sekundi vratiš vjeru u ljude. Postavila je granice u startu. A netko je dobrano iznenadio s time da se vratio, priznao grešku i pristao na ono što je ona željela. Bez puno komplikacija.
A moja...čudna se nastavlja.
Ispada da sam sve nekakve segmente koje želim od osobe pronašla...naravno, svaku u nekoj drugoj osobi. I pitam se da li i tako neke alternativne koncepcije mogu opstati?
Jer...imam prijatelja za beskrajne filozofske rasprave, s kojim mogu raspravljati o temama koje drugi ni ne dotaknu u cijelom životu. Taj je nov. Nepoznanica. Nema dovoljno neke privlačnosti da bi to moglo biti veza, ali...razgovor...to je kao da si napokon došao na svoj planet a čitav si život živio na tuđem. I razgovaraš sa za sad jedinim poznatim stanovnikom. Tako nekako.
Shvatila sam da iako imam dosta ljudi oko sebe koji jesu inteligentni i načitani...toliko je više onih koji to nisu, da svaki novi u čoporu znači cijeli jedan novi svemir za istražiti. A ako u nečemu uživam, onda je to u razgovorima koji imaju dubinu.
S druge strane, tu je netko tko...jako dobro igra ulogu prijatelja s povlasticama. Godinama.
S njim ne mogu baš previše razgovarati. Mogu, o prizemnim temama, o poslu, o ne znam čemu...običnom. Ali tu sve staje.
Pa je tu netko s kim uživam lutati okolo. Oboje uživamo i isto imamo o čemu razgovarati.
Pa je tu netko kog imam potrebu grliti ko medu.
I pitam se...mogu li sa svakim ispuniti onaj dio koji...nam odgovara.
Jer naći sve u jednoj osobi...neću reći da je nemoguće...ali, nije mi do sad pošlo za rukom.
< | lipanj, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi
imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...
ČITAM:
The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka
fale mi:
nelina gustirna
opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly
SLUŠAM:
Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries
GUBIM VRIJEME NA:
lutanja
JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja
VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..