so far away...

petak, 28.09.2012.

samo još malo, zavaravanja...

Sve se promijenilo, ja sam se promijenila...

Hvatam se možda ponovo u paukove mreže koje sam sama ostavila da se u njih umotam
kao u udoban stari kaput ostao na dnu ormara, ali kaput toliko iznošen da me u njemu sram izići iz kuće...

Kao već ispričana priča, sa dobro poznatim početkom, sredinom i krajem...da, krajem, koji stoji neizbrisiv i nepromijenjen nad nama i čeka da ponovo udari biljeg tamo negdje posred srca...

I zabavno je i ludo stalno izlaziti, upoznavati ljepuškaste dječake, da dječake, jer svi su oni samo to...bez obzira na to koliki broj godina im pisao negdje u osobnoj karti...

I zabavno je znati da je tu na raspolaganju i taj jedan komad prošlosti, kao grančica smilja donešena sa mora, negdje među stranicama ljubavnog romana koji sam pročitala na plaži. Grančica koja još malo miriše i blijedo podsjeća na ta sjajna i sunčana ljeta. Ali samo blijedo, jer je ljeto davno prošlo, vani je snijeg zameo neke davne tragove.

Jesam li doista, nadišla svoje snove? Pomirila se sa time da se "za točak bršljen ne hvata"? Da tebe mogu držati na jastuku, ali ne i u srcu?

Jer, znam, da ja nisam od te vrste. I znam...da ću te plave oči zauvijek voljeti, barem malo. Onako, kako se vole nestašna djeca kada rade nepodopštine. Znajući da to nije dobro, ali i da ih ne možemo spriječiti. Onako kako se vole neodsanjani snovi. Ljubavne priče. Stihovi.

Nije mi žao. Ne. Još.

četvrtak, 13.09.2012.

7 mjeseci...

toliko je već prošlo, od onoga dana kada su te spustili tamo u zemlju...
jučer u tramvaju, dok sam se vraćala doma, toliko si mi bolno nedostajao
pitala sam te gdje si, vidiš li me, falim li ti, onako, u mislima, dok se suze skupljaju negdje u nosu i klize niz grlo, umjesto niz lice...
dobro je tako plakati, nitko ne primijeti...

i onda te sanjam da te sanjam...i toliko je san stvaran, vidim te ispred sebe, u nekom parku, stojiš tamo...
ja dolazim i dodirujem ti ruku...govorim volim te...i oprosti...

riječi koje su i tebi i meni tako rijetko ili gotovo nikada prelazile preko usana...
začudilo me ovo oprosti...možda ipak sebi malo zamjeram, što nisam bila najbolja kćer što sam mogla biti...
ipak, nisi me zato manje volio...

nedjelja, 09.09.2012.

povratak doma...

I opet sam uhvatila tračak tog mjesta, tako važnog imena.
Jedno subotnje jutro okupano suncem. Moja merida i ja. I zapad grada, ona jedna livada na nasipu. Vjetar u kosi, zvukovi ptica, miris jeseni. Onaj moj sprud na Savi...ono je dom.

Kakvi to ljudi na sprudovima grade domove? Nestalna su to mjesta, nestanu samo tako...
pa ipak, nigdje se ne osjećam toliko kod kuće kao tamo. Dok mirno vozim poznatom stazom, gledajući rijeku kako se razlila, mirno, tiho, stalno putujući. Najplavije nebo nada mnom...i moja brda na zapadu. Iako bi tamo trebao biti dom, među tim brdima, ovdje, samo s pogledom na njih..nekako je više.

I jedna pjesma...i sva ona zbunjenost zbog susreta sa onime tko je mirisao na dom...

I ponovo osjećam, i ljubav i tugu i želju i sve...baš sve, što sam zatomila jer je bilo preteško nositi se sa svime. Ne zbog njega, već zbog tate. Kad sam to preživjela, preživjeti ću sve. Sada učim ponovo živjeti. Sama i jača, sigurnija da me neće slomiti ni život ni oni koji odlaze...ni zloba nekih ljudi, ni zbunjenost drugih, neodlučnost, nezrelost.

I sve to, bilo je i prije u meni, sloboda da budem svoja, iskrena, bez obzira na cijenu. Sloboda da radim ono što želim i ono u što vjerujem. Vjera da mogu ono što želim i volja da to i ostvarim.

Ponovo se pronalazim...i jednom kad se nađem i zavolim, ali onako, potpuno, sasvim....e, to je jedina ljubav koju nikada više neću pustiti.

A tebe, nedefinirani...iako bih toliko željela da nije tako...tebe ću morati...

četvrtak, 06.09.2012.

Sometimes the memories are worth the pain.

Dobro sam. Bolje. Slobodnije. Ne čekam ga, ne čeznem, ne iščekujem. Ne zdvajam, ne bojim se, ne pokušavam sebi objasniti zašto ga uporno nema i kako to da ne želi što više vremena provesti samnom, ako mu je stalo.

I zapravo me iznenadilo koliko mi je lakše.

Ali, lagala bih kao pas kad bi rekla da mi ne nedostaje.
Nedostaje, opako. Nasloniti glavu na njegovo rame, dok me grli sa leđa. To najviše. Jedna blesava sitnica koju sam voljela više od ičega. Nasloniti glavu kraj njegove, osjetiti ono malo kose kako me bocka, dok mi ljubi vrat. Nedostaju mi naše kilometarske vožnje biciklima i pričanja o svemu i svačemu. Nedostaju mi one neke scene iz bajki...tamo, davno, sa početaka. Tisuće krijesnica u onoj šumici tamo kraj Save. Snjegovi. Ono kako me nekada gladio po kosi dok mu ležim u krilu. Zagrljaji.

I tužna sam. Jer ne znam da li je i to, sa početaka, sa njegove strane bilo onoliko stvarno i iskreno...kao što je bilo sa moje. Ne znam ni da li je to bitno. Jer znam da ja njega jesam voljela. Ludo i beskrajno, svakom mrvicom sebe.

Sada, još uvijek boli. Pa ipak....vrijedilo je.

subota, 01.09.2012.

tmurno jutro
1.9.
kiša koja tiho pada
hrpice žutog lišća pod prozorom

i stigla je
još jedna jesen
još jednom one predivne boje i umiranje

još jedan novi početak
na novom mjestu
bez tebe

razmišljam o tome
da ti ipak
za rastanak
dam ključ za ovaj svijet tajni...

iako si prvi i jedini, koji taj ključ nije dobio prije
zašto?
toliko da možda naslutiš
što si imao...

jučer sam otkrila što zaista želim
kao i uvijek, spletom okolnosti
sjedeći i čitajući knjigu u pizzeriji dok čekam pizzu
knjigu koja govori da odjebem svoju zemlju...
i prisluškujući razgovor za susjednim stolom o Kanadi i tome kako je tamo...

toliko sam silno poželjela otići
već dugo želim
samo, nemam hrabrosti, a trenutno još uvijek ni načina da to ostvarim

bilo je dovoljno teško otići i 30km dalje, kako onda otići 7 000?
i kako ostaviti brata? samo on i par prijatelja me drže tu...

i što ako se nešto dogodi, a ja sam toliko daleko?

pa ipak...tu nema perspektive, nema razloga za ostanak
a ja ionako oduvijek želim samo jedno; lutanja...

raširiti krila, pa onamo, kamo me vjetar odnese...
nekako slutim da bi mogao...na neka divna mjesta za kojima toliko žudim...

a ako ostanem...zamjerit ću sebi, što nisam pokušala...

<	rujan, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv