so far away...

četvrtak, 30.08.2012.

Bivša cimerica koja me izvrijeđala kao nikada nitko. Bez ikakvog pravog razloga, ali kao što kaže prijateljica; ponekad je bitnije tko govori od onoga što govori. Par komentara na račun izgleda od cure koja ima 100 kg i 20tak godina. I ono što je izvukla, a toliko je bolno i morala je znati da ću na to poludjeti. Ja izmišljam probleme. Rekla sam joj da mi je umro tata ove godine, to ne može biti izmišljen problem. Na to je ona rekla da je dno spominjati svog oca u tom kontekstu. Da je on bio draga osoba i nije kriv za moj karakter.

Nikada, ali nikada nisam poželjela golim rukama udaviti nekoga, oderati kožu sa njega i još štošta. Mislim da mi je bila pri ruci u tom trenutku da bih bila u stanju napraviti to.
Koliko lud, glup, bezosjećajan i odvratan moraš biti da nekome kažeš da nije dostojan spomenuti svog pokojnog oca?
S kakvim sam to stvorom živjela godinu dana?

Ono najgore od svega...pokoju uvredu sam joj i vratila. Onako bijesna, zaista nije ni čudo, iako su moje bile daleko od tog nivoa. Jesam, nazvala sam je gadurom i rekla da odjebe.
I pitala se što bi tata rekao na tu svađu? Mislila da mu ne bi bilo drago da se s nekime svađam.

Znam da ne bi. Čovjeku koji se ni sa kime osim sa nama unutar obitelji nije porječkao.
A onda ugledam ljubičasto obojani yugo na parkingu. Koliko još ima yuga u gradu? I to baš ljubičastih, onakvih kakvog je tata želio? Yugo sa srcem zalijepljenim na staklu.
I znam da bez obzira na sve, tata je uz mene. I volio me i voljeti će me čak i kad otpisujem iz života ljude koji u njemu ne zaslužuju svoje mjesto.

utorak, 28.08.2012.

Nije teško. Nedostaješ mi, moram priznati, ali...više si mi nedostajao dok sam te čekala...i čekala i čekala...dok si još dolazio ponekad. Sada...kad znam da te nema, lakše je.

Neopisivo mi je drago zbog selidbe...i što sam iz svog života izbacila nekoliko ljudi koji su mi bili sve samo ne prijatelji. Prečesto se nađem u takvim odnosima...ne znam samo zašto mislim da takvima dugujem prijateljstvo ili poštovanje, kad ga oni prema meni nemaju.

Više ne vucaram te nepotrebne terete odnosa koji nisu bili dobri.
Kako je to dobro.

Vremena nemam još dovoljno za ono što volim, usred selidbe i svega...no ukrade se koji tren. Za šetnju ili kavu na balkonu ili izležavanje dok mi se mačka strpa na trbuh i prede.

Jedva čekam da se vrati cimerica / dugogodišnja prijateljica. I da život ponovo krene nakon ljeta.
I nadam se da će se i posao promijeniti.
Još samo to...nekako to najteže ide, ali, ići će.
Vjerujem.

Nakon toliko vremena. Samo se treba prisjetiti toga svakog dana...

četvrtak, 23.08.2012.

opet sam crvenokosa

nosim novu staru boju kao štit

jutros sam bez mučnine prošla ispod njegova prozora

pjevušim na pjesmice


i znam da je ovako bolje...


jučer sam zaplakala, jednom, tek toliko...

kada sam se pomirila sa time da je jedino objašnjenje za takvu laž...i ustrajanje u njoj bilo da mu nije bilo stalo...

uz pitanje zašto, pobogu, zašto me nije volio...


samo to i istinu, vječito tražim...

možda malo previše željno, dok trčim za onima koji bi me morali poštovati...

brinuti, voljeti...

a samo izmiču...


sama ću se bolje brinuti
sama neću kritizirati
sama neću ignorirati
sama neću otići
sama neću ne biti tu, kad bih mogla
sama se neću samoj sebi smijati
sama neću davati loše savjete
sama neću gledati u zid umjesto u oči
sama neću puštati da me se čeka

ovoga puta naučiti ću sama sebe voljeti

to će biti dovoljno...

utorak, 21.08.2012.

I onda samo tako porušiš sve ono što je bilo lijepo, što je vrijedilo.

Jedna hladnokrvna i ustrajna laž.

Iako nema načina da sam bila u krivu, da mi se samo činilo da si to ti, tamo, u svojoj ulici, u svom autu.

I nakon što sam ti rekla da sam te vidjela...ti si ustrajao u tome da je to gotovo nemoguće. Čak i kada sam rekla da mi se nemoj više nikada javiti.

Laknulo je i boli. Boli odvratno i beskrajno.

četvrtak, 16.08.2012.

Zašto one koje zbilja volim, uvijek ja ostavljam?
Zašto je tako prokleto teško objasniti sama sebi, da bez obzira na to što te ja još uvijek silno, bolno i bezadno želim u svom životu...ti to ne želiš...ne više od jednom tjedno...

Ne želiš me čak niti poznavati dovoljno dobro da znaš što želim za rođendan...
Niti se potruditi da budeš samnom taj dan (eh, povijest se opet ponavlja, hoću li ikada naučiti?)

Ne želiš razgovarati, ne želiš biti tu...
Ne želiš...
I nema načina da se to promijeni, ma koliko ja to željela...

I jasno mi je odavno, da moram prekinuti...
Ali...uza sve ovo što me ove godine snašlo...gubitka tate, gluposti sa poslom, selidbe...
Kud još i to?

Nemam više snage, volje ni želje ovako dalje...
a nemam ni za prolaženje svega toga ponovo...upoznavanja, iluzija, zaljubljenosti, treska na zemlju...

Moram napokon reći da je kraj.
Ostani tamo gdje jesi, više neću moliti da se vidimo.
Ne želim ići tako nisko. Ne opet...ne sto i prvi put.





One Art

The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster,

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three beloved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.

- Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like a disaster.
Elizabeth Bishop

<	kolovoz, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv