Nije teško. Nedostaješ mi, moram priznati, ali...više si mi nedostajao dok sam te čekala...i čekala i čekala...dok si još dolazio ponekad. Sada...kad znam da te nema, lakše je.
Neopisivo mi je drago zbog selidbe...i što sam iz svog života izbacila nekoliko ljudi koji su mi bili sve samo ne prijatelji. Prečesto se nađem u takvim odnosima...ne znam samo zašto mislim da takvima dugujem prijateljstvo ili poštovanje, kad ga oni prema meni nemaju.
Više ne vucaram te nepotrebne terete odnosa koji nisu bili dobri.
Kako je to dobro.
Vremena nemam još dovoljno za ono što volim, usred selidbe i svega...no ukrade se koji tren. Za šetnju ili kavu na balkonu ili izležavanje dok mi se mačka strpa na trbuh i prede.
Jedva čekam da se vrati cimerica / dugogodišnja prijateljica. I da život ponovo krene nakon ljeta.
I nadam se da će se i posao promijeniti.
Još samo to...nekako to najteže ide, ali, ići će.
Vjerujem.
Nakon toliko vremena. Samo se treba prisjetiti toga svakog dana...
Post je objavljen 28.08.2012. u 21:01 sati.