toliko je već prošlo, od onoga dana kada su te spustili tamo u zemlju...
jučer u tramvaju, dok sam se vraćala doma, toliko si mi bolno nedostajao
pitala sam te gdje si, vidiš li me, falim li ti, onako, u mislima, dok se suze skupljaju negdje u nosu i klize niz grlo, umjesto niz lice...
dobro je tako plakati, nitko ne primijeti...
i onda te sanjam da te sanjam...i toliko je san stvaran, vidim te ispred sebe, u nekom parku, stojiš tamo...
ja dolazim i dodirujem ti ruku...govorim volim te...i oprosti...
riječi koje su i tebi i meni tako rijetko ili gotovo nikada prelazile preko usana...
začudilo me ovo oprosti...možda ipak sebi malo zamjeram, što nisam bila najbolja kćer što sam mogla biti...
ipak, nisi me zato manje volio...
Post je objavljen 13.09.2012. u 06:55 sati.