Sve se promijenilo, ja sam se promijenila...
Hvatam se možda ponovo u paukove mreže koje sam sama ostavila da se u njih umotam
kao u udoban stari kaput ostao na dnu ormara, ali kaput toliko iznošen da me u njemu sram izići iz kuće...
Kao već ispričana priča, sa dobro poznatim početkom, sredinom i krajem...da, krajem, koji stoji neizbrisiv i nepromijenjen nad nama i čeka da ponovo udari biljeg tamo negdje posred srca...
I zabavno je i ludo stalno izlaziti, upoznavati ljepuškaste dječake, da dječake, jer svi su oni samo to...bez obzira na to koliki broj godina im pisao negdje u osobnoj karti...
I zabavno je znati da je tu na raspolaganju i taj jedan komad prošlosti, kao grančica smilja donešena sa mora, negdje među stranicama ljubavnog romana koji sam pročitala na plaži. Grančica koja još malo miriše i blijedo podsjeća na ta sjajna i sunčana ljeta. Ali samo blijedo, jer je ljeto davno prošlo, vani je snijeg zameo neke davne tragove.
Jesam li doista, nadišla svoje snove? Pomirila se sa time da se "za točak bršljen ne hvata"? Da tebe mogu držati na jastuku, ali ne i u srcu?
Jer, znam, da ja nisam od te vrste. I znam...da ću te plave oči zauvijek voljeti, barem malo. Onako, kako se vole nestašna djeca kada rade nepodopštine. Znajući da to nije dobro, ali i da ih ne možemo spriječiti. Onako kako se vole neodsanjani snovi. Ljubavne priče. Stihovi.
Nije mi žao. Ne. Još.
Post je objavljen 28.09.2012. u 10:00 sati.