I opet sam uhvatila tračak tog mjesta, tako važnog imena.
Jedno subotnje jutro okupano suncem. Moja merida i ja. I zapad grada, ona jedna livada na nasipu. Vjetar u kosi, zvukovi ptica, miris jeseni. Onaj moj sprud na Savi...ono je dom.
Kakvi to ljudi na sprudovima grade domove? Nestalna su to mjesta, nestanu samo tako...
pa ipak, nigdje se ne osjećam toliko kod kuće kao tamo. Dok mirno vozim poznatom stazom, gledajući rijeku kako se razlila, mirno, tiho, stalno putujući. Najplavije nebo nada mnom...i moja brda na zapadu. Iako bi tamo trebao biti dom, među tim brdima, ovdje, samo s pogledom na njih..nekako je više.
I jedna pjesma...i sva ona zbunjenost zbog susreta sa onime tko je mirisao na dom...
I ponovo osjećam, i ljubav i tugu i želju i sve...baš sve, što sam zatomila jer je bilo preteško nositi se sa svime. Ne zbog njega, već zbog tate. Kad sam to preživjela, preživjeti ću sve. Sada učim ponovo živjeti. Sama i jača, sigurnija da me neće slomiti ni život ni oni koji odlaze...ni zloba nekih ljudi, ni zbunjenost drugih, neodlučnost, nezrelost.
I sve to, bilo je i prije u meni, sloboda da budem svoja, iskrena, bez obzira na cijenu. Sloboda da radim ono što želim i ono u što vjerujem. Vjera da mogu ono što želim i volja da to i ostvarim.
Ponovo se pronalazim...i jednom kad se nađem i zavolim, ali onako, potpuno, sasvim....e, to je jedina ljubav koju nikada više neću pustiti.
A tebe, nedefinirani...iako bih toliko željela da nije tako...tebe ću morati...
Post je objavljen 09.09.2012. u 08:18 sati.