so far away...

nedjelja, 31.07.2011.

ima takvih dana...
kada te razočaraju svi i sve...onako, baš potpuno...
ima dana kad potoneš kao list koji je vjetar odnio u vodu...i tko zna što ga povuklo dnu...
ima dana kada samo sam sebi ostaješ...

dana kada ti oni koji...bi trebali biti sretni i zahvalni što su tamo gdje jesu kažu pokoju...opaku i okrutnu...onako kako već znaju sitni zlobnici, kada vide ranicu u koju mogu piknuti prstom pa da malo jače zaboli...

dana kada oni drugi...koji bi trebali biti tu, nisu tu...

kada netko propusti pozvati te nekuda...namjerno? vrlo vjerojatno...a da mi je samo znati što sam tome nekome skrivila?

i tako...ostaju neke tugaljive pjesme i samoća...

i odluka da ću napokon preokrenuti to sve...

još jednom, ovoga puta kako treba...
biti sama sebi jedino što trebam, jer znam da to mogu...
i biti daleko od svih onih koji nastoje sitnim pakostima utjecati na mene...
a baš ih se našlo sada...i baš je teško nositi se sa svim tim problemima koji su iz toga nastali...

bit će bolje...
a ionako...svi ovi...pričaće ti jednom svašta, boljima se teško prašta...pa neka pričaju...
a ja...tko zna u kojem ću društvu prekosutra slušati te pjesme...uživo, napokon...i hoću li s osmjehom gledati čovjeka kojeg volim ili plakati nekome od prijatelja na ramenu?

prokleto je sjeban taj život...samo gleda kako ti srušiti sve što teško sagradiš...

ponedjeljak, 25.07.2011.

samo jedan plavi pogled ispod obrva...onako da se smrznem samo od pogleda...
koji me nekako, negdje, još davno, osvojio zauvijek...

hoću li zaista zauvijek biti tu?
diviti se tom pogledu i onom zadovoljnom osmjehu?

je li moguće da mi se najljepši i najviše željeni san ostvaruje pred mojim očima?
i da ćemo još stotine prijepodneva provesti ovako...
grleći se i natežući kao djeca?
djeca koja se vole...

i hoće li strahovi i nesigurnost zaista otići?
ustupiti mjesto bezbrižnim danima
i laganim češkanjima tvojih leđa...
zagrljajima i mirnom drijemežu na najsigurnijem mjestu na svijetu?

mogu li zaista, dvije lutalice sagraditi dom?
gradimo li ga...već...svakim onim pogledom, tepanjem, zagrljajem, nježnim ugrizom na vratu...

da...

:)

ponedjeljak, 18.07.2011.

nije bitan naslov, zar ne?
niti kako zovemo nešto...ruža bi jednako lijepo mirišala i da je zovemo drugim imenom, ne bi li?

i onda sve te neke stvari...koje ti stoje negdje na prsima...i ne daju udahnuti kako treba...
i problemi i želje...i to što se do njih tako teško dolazi...
ali može se, zar ne? upornost i trud...čak i kad si pred zidom...mora i u njemu biti neka rupa kroz koju se da provući...
i hoću i budem...

i sve to skupa što me tištilo...
jedan prijatelj koji je u 22h dojurio na kavu...a baš mi je to trebalo...

i vikend...i tako, neke priče o tome da se uselim u vikendicu, uredim u njoj krasan mali stan...ali starci hoće seliti gore...i nude mi umjesto toga jedno prekrasno gradilište (koje je ionako oduvijek trebalo biti moje i koje sam si željela) pa da gore gradim kuću...
ali kako uopće danas sagraditi kuću?
radim, ali za tako malo novaca da o kreditima ne mogu ni sanjati...i tko zna kad ću imati pravi posao i mogućnost za to...i da li je bolje bacati novac u vjetar i plaćati vječito stanarinu...ili zadužiti se doživotno da bi sagradila nešto svoje...
a i ta kuća bi bila preblizu starcima i predaleko od grada...
pa ipak...rado bih živjela tamo...
glupo je što oni ne žele da to prodam i pronađem jednako lijep komadić zemlje dalje od njih i bliže gradu...

a onda nedjelja popodne... 27.7.2011.
nekako mislim da ću zapamtiti taj dan...

i ono plavooko stvorenje koje je reklo da se obavezno javim kad se vratim u grad...
i moj prijedlog da pronađemo neku lokvu i idemo se kupati...

i...

tako već neke nevažne pričice...

i zezanje dok smo u vodi...
i jedna njegova izjava...o tome da mogu ja sada u Tunisu ganjati kakve arape...na što sam ja rekla da bi mogao on ganjati moju mačku koju će opet čuvati...i onda to...izjava da bi mogao on dovesti ljubavnika (šalio se da bi to bio on a ne ona) u moj krevet...

i eto mi prilika...
rekla sam mu, čekaj malo...da razjasnimo...
da bi mogao imati ljubavnika...prvo moraš bit u vezi, kaj ne?
a mi o tome nikada ništa nismo rekli...što smo i što je ovo...
i kad pričam o nama ljudima, uvijek svi pitaju kaj si mi ti onda...
a ja sam se jedno vrijeme jako zamarala time...i paničarila...
i skužila da mi je stalo, a ak nije tako i s druge strane da ću nastradat...
a onda shvatila da mi je predivno i da samo uživam...i odlučila da i budem tako...

a on kaže -e pa, upravo tako...
- znači mogu te zadržati na neko dulje vrijeme onda?
- dogovorit ćemo se

i sav onaj strah i nesigurnost...ostao je u onoj tamo bari, malo zapadno...
kako sam bila glupa što sam toliko uporno vjerovala da će na svaki spomen veza ili ljubavi pobjeći kao lik iz crtića...brzinom vjetra...
iz kojeg to razloga nisam nikako mogla vjerovati da bi i on možda želio ostati tu?

grditi me jer dotaknem divljeg miša koji se ponaša dovoljno čudno da me se ne boji i popne mi se na nogu?
pričati o cimeru toliko puno i tome kako više ne brinemo radi njega, a ipak, stalno o tome pričamo...nije nam svejedno to što se uništava sustavno...koliko god mi tvrdili suprotno...
i o tome što ću i kako u životu...
i o tome kako on ima lijep posao koji mu se zgadi kad vidi sa kim radi...i koliko je naporna ta ekipa...
i lutati posvuda...
i raditi sitne ludosti...toliko njih...
i još toliko toga...

ne znam zašto...ničime nije zaslužio to moje nepovjerenje...
jer zaista me pazi i mazi...oduvijek...
i žao mi je što sam bila toliko nesigurna u njega...ili možda u to da netko može željeti ostati samnom (nakon tolikih koji su odlazili...i ostavljali rupe u srcu koje je teško bilo sastaviti...poljuljali ono malo samopouzdanja za kraj...i tek tada otišli)

mislim da je to...

i sada...sada je pao neki kamen sa srca...
i nismo ovome pronašli ime...čak niti sada...
samo sada znam da neće otići...
a to je više nego dovoljno...i jedino što sam željela čuti...

i pozdravljam čežnje na odlasku...neka negdje drugdje stanuju...
i tuge...i strahove...

i još uvijek ne mogu vjerovati...da ipak nije toliko teško pričati i o tome...
i da nije pobjegao...nego da je tu i moj...i da će biti još dugo...

ima li ljepših poklona?

od nekoga tko...je baš na tvoj način lud...i tko te usrećuje toliko da to nisi mogla ni sanjati...jer nisi znala kako je to...ni da postoji...ipak, negdje...

i koga si toliko silno i neopisivo i bolno željela...
i uporno vjerovala da će jednom otići...ostaviti iza sebe pustoš kakvu možeš samo naslutiti...veću od bilo koje pustoši prije...i ranu koja neće zarasti nikada...i sjećanje toliko divno da bi dala sve što imaš samo da mu se vratiš...znam, patetika...pa ipak...slutim da bi to bilo tako...

kad ga volim...blesavo i beskrajno...
i sretna sam...

naći nekoga sa kime si ovoliko sretan...neki to nikada ne pronađu...

pa...mirnije neke obale...
i dozvolit ću si sanjati još puno puno snova o nama...

hej...pa, ionako smo sve dosadašnje snove ostvarili...

koliko sreće stane u jedan život?

utorak, 12.07.2011.

još jedna probušena guma...ovaj puta moja...
i ti koji si odmah dojurio srediti to...ionako smo imali vožnju u planu...pa ipak, nekako je bilo lijepo od tebe što si tako brzo došao...i moj cimer, tvoj najbolji frend koji te nazvao konjem jer si dojurio zbog gume...neka...nije mi jasno kako ne kuži, bili smo ovaj puta smiješno očiti...ti koji dolaziš zbog gume, ja koja jurim po kolače jer ih ti obožavaš i to što smo zajedno otišli...možda i kuži pa se ne želi petljati...to bi bilo u njegovom stilu...

i onih par poljubaca u vrat i svi oni komarci koji su nas grizli dok smo se vozili nasipom...
i to što sam i prije nego što si rekao znala što ti trebam donijeti iz Tunisa...
a rađe bi od ičeg da tamo idem sa tobom...

i neke šale o vožnji auta...tvog, onda kad napokon odem polagati vozački...pa k vragu...to može biti i za jako puno vremena...misliš li ti zaista i tada biti...tu???

kada bi barem to rekao...do kada planiraš raditi sitne ludosti...dojuriti popraviti gumu...ili vozikati se nasipom sa mnom?
ili propustiti čitav vatromet, nakon što smo par sati proveli tražeći idealno mjesto sa kojega ga možemo vidjeti? a onda zaboraviti na vatromet i sve, dok se mazimo na dekici u visokoj travi...na mjestu s kojeg je pogled na grad i na zvijezde...a i na taj vatromet bio divan...
i baš me briga što ga nismo vidjeli, vrijedilo je svake sekunde...
kao i sve...zar ne?

oni sladoledi razmrljani po koži...
i ono tvoje znaš što...koje toliko volim...

znam li?
hoćeš li zaista ostati tu?
ostati moj?
plavooko, prelijepo, zaigrano stvorenje...
ponekad uporno, ponekad ludo...kao kad pokušavaš otrovati plinom jadne krtice...a meni su krtice baš slatke...a da nađete neki kompromis? ti i krtice?

ono što znam...
sada si tu...
i dotrčao si zbog nečeg toliko glupog kao probušene gume...
i čuvaš mi mačku svaki puta kada nekuda odlazim...
i javiš se svaki dan...i brineš za mene...
i kupiš mi omiljeni sladoled kad dolazim...
i još hrpu tako nekih sitnica...

a što je život nego hrpa sitnica?

i često napraviš neki plan za nas (skroz šašav) u dalekoj budućnosti...

je li to dovoljno?
da ne brinem...
i prepustim se nekim divnim poljupcima...i plavim pogledima...

možda i je
uostalom...kome ja lažem...
pa...odavno sam u tome...sva...

četvrtak, 07.07.2011.

sa obje ruke oko moga lica držiš me dok me ljubiš...
naslanjam glavu na onu mrvu bodljikave kose...kako običan, malen pokret...i toliko divan iz nekog nepoznatog razloga...
samo par plavih pogleda i otplovim u neki zaigran, svijetli, bezbrižni i predivni svijet...
svijet bez puno pitanja...

poput onog bi li samnom proveo dan...kada bi znao da ti je posljednji?
ili koje li to misli prolaze tom glavom
i koliko puta pomisliš na mene?

ili (nedaj bože) voliš li me?

nema pitanja...samo neki nježni dodiri i zaigrani pogledi...i tako u krug...danima, mjesecima...
poneka vožnja, poneke zvijezde, svjetla grada, livade, nasipi, puknute gume na biciklu, šetnje oko jezera, labudovi...
tisuće riječi...a tako malo onih...koje se negdje naziru, a nikada ne izgovore...

i navikla sam tako...
i mogu tako...sve dok...si tu...poput droge si, trebam je sve više, sve jače...

hoćemo li ikada zajedno graditi (tamo neki divni) dom?
hoću li te ikada zvati ljubavi? (a toliko bih to željela)
hoću li se ikada buditi u tvom zagrljaju? (sretna, sretna...ali zaista)

koliko ćemo još (a nije ni ovo malo) lutati zajedno, lutalico plavooka?
toliko su značajni postali svi ovi naši dani...znam da će zauvijek i bez obzira na sve ostati posebni...
oni neki sretni dani, ukradeni tko zna kome...

možda i tko zna kada...kada ćemo kroćiti nekim dalekim cestama budućnosti...tko zna gdje...i uz koga...

dovoljno su posebni da poželim...da je sve ovo nekako drugačije ispisano...
i da nismo lutalice...

i da se ne bojim da ćeš (tako brzo) pobjeći ako spomenem nešto o ljubavi...
i da vjerujem...da postoji neko naše, zajedničko sutra...

a puno više vjerujem da ga neće biti...

zašto?
jer nikada ništa o tome nismo rekli...
možda ni nećemo...
možda smo (tamo negdje još u početku) prešutno se složili da smo osuđeni na kraj

još onda kada ni sanjali nismo koliko divna neka priča može postati
ni koliko će biti teško prestati pisati te neke slatke stranice...

pa ipak...vidim da ni ti ne žuriš...
i da se kraj ne nazire...

samo poneka tuga preleti putem kada pomislim da ćemo jednom biti dvije lutalice koje su se jednom (davno)...(možda)...voljele...

i samo se pitam...ma mogu li lutalice...
pa makar jednako tako prešutno...
odlučiti...da lutaju još dugo, dugo...dugo...
dokle god mogu...
zajedno?

mogu li?

i kada će taj odgovor doći?

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv