sa obje ruke oko moga lica držiš me dok me ljubiš...
naslanjam glavu na onu mrvu bodljikave kose...kako običan, malen pokret...i toliko divan iz nekog nepoznatog razloga...
samo par plavih pogleda i otplovim u neki zaigran, svijetli, bezbrižni i predivni svijet...
svijet bez puno pitanja...
poput onog bi li samnom proveo dan...kada bi znao da ti je posljednji?
ili koje li to misli prolaze tom glavom
i koliko puta pomisliš na mene?
ili (nedaj bože) voliš li me?
nema pitanja...samo neki nježni dodiri i zaigrani pogledi...i tako u krug...danima, mjesecima...
poneka vožnja, poneke zvijezde, svjetla grada, livade, nasipi, puknute gume na biciklu, šetnje oko jezera, labudovi...
tisuće riječi...a tako malo onih...koje se negdje naziru, a nikada ne izgovore...
i navikla sam tako...
i mogu tako...sve dok...si tu...poput droge si, trebam je sve više, sve jače...
hoćemo li ikada zajedno graditi (tamo neki divni) dom?
hoću li te ikada zvati ljubavi? (a toliko bih to željela)
hoću li se ikada buditi u tvom zagrljaju? (sretna, sretna...ali zaista)
koliko ćemo još (a nije ni ovo malo) lutati zajedno, lutalico plavooka?
toliko su značajni postali svi ovi naši dani...znam da će zauvijek i bez obzira na sve ostati posebni...
oni neki sretni dani, ukradeni tko zna kome...
možda i tko zna kada...kada ćemo kroćiti nekim dalekim cestama budućnosti...tko zna gdje...i uz koga...
dovoljno su posebni da poželim...da je sve ovo nekako drugačije ispisano...
i da nismo lutalice...
i da se ne bojim da ćeš (tako brzo) pobjeći ako spomenem nešto o ljubavi...
i da vjerujem...da postoji neko naše, zajedničko sutra...
a puno više vjerujem da ga neće biti...
zašto?
jer nikada ništa o tome nismo rekli...
možda ni nećemo...
možda smo (tamo negdje još u početku) prešutno se složili da smo osuđeni na kraj
još onda kada ni sanjali nismo koliko divna neka priča može postati
ni koliko će biti teško prestati pisati te neke slatke stranice...
pa ipak...vidim da ni ti ne žuriš...
i da se kraj ne nazire...
samo poneka tuga preleti putem kada pomislim da ćemo jednom biti dvije lutalice koje su se jednom (davno)...(možda)...voljele...
i samo se pitam...ma mogu li lutalice...
pa makar jednako tako prešutno...
odlučiti...da lutaju još dugo, dugo...dugo...
dokle god mogu...
zajedno?
mogu li?
i kada će taj odgovor doći?
Post je objavljen 07.07.2011. u 20:07 sati.