ima takvih dana...
kada te razočaraju svi i sve...onako, baš potpuno...
ima dana kad potoneš kao list koji je vjetar odnio u vodu...i tko zna što ga povuklo dnu...
ima dana kada samo sam sebi ostaješ...
dana kada ti oni koji...bi trebali biti sretni i zahvalni što su tamo gdje jesu kažu pokoju...opaku i okrutnu...onako kako već znaju sitni zlobnici, kada vide ranicu u koju mogu piknuti prstom pa da malo jače zaboli...
dana kada oni drugi...koji bi trebali biti tu, nisu tu...
kada netko propusti pozvati te nekuda...namjerno? vrlo vjerojatno...a da mi je samo znati što sam tome nekome skrivila?
i tako...ostaju neke tugaljive pjesme i samoća...
i odluka da ću napokon preokrenuti to sve...
još jednom, ovoga puta kako treba...
biti sama sebi jedino što trebam, jer znam da to mogu...
i biti daleko od svih onih koji nastoje sitnim pakostima utjecati na mene...
a baš ih se našlo sada...i baš je teško nositi se sa svim tim problemima koji su iz toga nastali...
bit će bolje...
a ionako...svi ovi...pričaće ti jednom svašta, boljima se teško prašta...pa neka pričaju...
a ja...tko zna u kojem ću društvu prekosutra slušati te pjesme...uživo, napokon...i hoću li s osmjehom gledati čovjeka kojeg volim ili plakati nekome od prijatelja na ramenu?
prokleto je sjeban taj život...samo gleda kako ti srušiti sve što teško sagradiš...
Post je objavljen 31.07.2011. u 21:10 sati.