samo jedan plavi pogled ispod obrva...onako da se smrznem samo od pogleda...
koji me nekako, negdje, još davno, osvojio zauvijek...
hoću li zaista zauvijek biti tu?
diviti se tom pogledu i onom zadovoljnom osmjehu?
je li moguće da mi se najljepši i najviše željeni san ostvaruje pred mojim očima?
i da ćemo još stotine prijepodneva provesti ovako...
grleći se i natežući kao djeca?
djeca koja se vole...
i hoće li strahovi i nesigurnost zaista otići?
ustupiti mjesto bezbrižnim danima
i laganim češkanjima tvojih leđa...
zagrljajima i mirnom drijemežu na najsigurnijem mjestu na svijetu?
mogu li zaista, dvije lutalice sagraditi dom?
gradimo li ga...već...svakim onim pogledom, tepanjem, zagrljajem, nježnim ugrizom na vratu...
da...
:)
Post je objavljen 25.07.2011. u 17:07 sati.