so far away...

četvrtak, 18.08.2011.

godine

današnji dan...prije godinu dana...tugovala sam...jer je otišao u Rijeku bez mene...onaj netko...toliko važan...
današnji dan...prije dvije godine...već sam mjesecima pokušavala zaboraviti nekoga...onog nekoga...a onda se javio valjda 50 puta na moj rođendan (sutra)...i srušio sav taj trud...i bila sam tužna i zbunjena...
današnji dan prije tri godine...petogodišnja veza...poklon unaprijed...a stvarno ne volim poklone unaprijed...i...nisam tada i tamo bila sretna...nisam bila ni nesretna...ali zar nije ravnodušnost najgora?

danas...kao i uvijek, nakon svake godine (oko ovog dana još i više nego oko nove godine)...pogled bježi u prošlost...iste datume, neke davne godine...i daleke svjetove...

gotovo da se svake godine promijenilo gotovo sve...barem onih zadnjih nekoliko...

imam ono što sam željela...zanimljiv, dinamičan...neobičan život...
lutam....pa i jesam lutalica...

i da se vratim u danas...zadovoljna sam...imam ljude oko sebe koji me vole...koji su dolutali na najčudnije načine...
imam...onog nekoga...tko je više taj nego itko ikada...pa opet...ponekad dalek, neuhvatljiv, poput sna...

toliko nježan i pažljiv na djelima...i toliko škrt na riječima...
a ja sam ipak jedna od onih koji u riječima traže pjesme...i potvrde...

izleda da sve ono što radiš u sebi sadrži ono kakav si...oni impulzivni i puni drame...tako su dolazili, tako su i odlazili...i cijelo su vrijeme bili takvi...

oni suzdržani i tihi...takvi su bili i ostali...


ja...ja sam prevrtljiva...ja sam vjetar...ja sam nagla...ja jurnem u nepoznato...ja se strmoglavim sa velike visine...ja skoćim u bazen nadajući se da u njemu ima vode...ja prebrzo padam...ja sanjam...ja divljam...ja se divim...ja se čudim...ja ustrajem...ja sam vedra...ja sam dijete...ja sam naivna...ja sam idealist...ja sam veliki, veliki sanjar...ja sam otvorena...ja sam iskrena...ja volim...

i takva sam u prvim susretima, takva sam kad odlazim...

sada...sada se poznajem...sada sam hrabrija...
prošle sam godine ostavila iza sebe velik dio života...
sada znam da mogu i sama...bez obzira na sve, koliko teško bilo...

znam i da ne moram sama...nekako vjerujem da ima nekoliko ljudi koji će biti tu bez obzira na sve...
imam svoj grad, onaj koji sam toliko sanjala...
svoj poslić koji sam zavoljela mada nema veze sa strukom...sama količina sreće što počinjem ponovo raditi nešto ranije je dovoljna da znam da i u bejbisitanju i u tom klincu ima nešto što volim...
imam svoj bicikl i vožnje po nasipu...
svoju mačku...
svoje prijatelje...
pa čak i cimerove prijatelje koji pokojim komentarom podignu raspoloženje...

i imam svoju plavooku sreću...koja me iznenadila, dolutala toliko nenadano...
i toliko silno željeno u onom kratkom razdoblju kada sam počela čeznuti za tim pogledom...
i sva ta maženja i grljenja i češkanja i vožnje i sve...
mirna i stabilna, pa opet luda i zaigrana...baš kao i on...
sve je što sam sanjala...i toga se toliko bojim...drugačije je, toliko drugačije...toliko jače, iskrenije, potpunije...toliko u djelima...a meni nedostaju riječi, makar si lagali...navikla sam bila na to...

uostalom, ja i volim pjesme i velike riječi...one, ne baš toliko uobičajne...
i kako onda sad? kada je zagrljaj odgovor na pitanje...
i tišina i pogled...

pa opet...znam da ga ne mogu i neću pustiti...
znam da sam sretna...
znam da je tu...i u situacijama u kojima nitko nikada nije bio...
i to je ono najvažnije...

a jebemu i riječi...one dođu i odu...
bajke ionako nisu stvarne? nisu li? :)
ponekad mi se čini kao da živim jednu...a ponekad se budim...

ponedjeljak, 15.08.2011.

na rubu jastuka...

večer, svjetla i zvukovi grada pod prozorom...
neki dokumentarac na tv-u...
i ja ležim kraj tebe, dok me lagano češkaš po leđima...
beskrajno pospana, sigurna, sretna...
poželim se pripiti još više kraj tebe i zaspati tako, dok te grlim...poput bebe, koja traži sigurnost...
mislim da bih predivno spavala...

ovaj san noćas...zagrljaj i miris nekoga tko mi je toliko neopisivo falio...gotovo, kao da mi je čitav život falio...
koliko jasni i svijetli i stvarni snovi mogu biti?
znaš li koliko mi nedostaješ, sada?
i svakog onog trenutka kada nisi kraj mene?

koliko već dugo pišem ove neke...slatko sanjive postove?
kao jedna srebrna nit koja se isprepliče sa mojim danima...sanjiva i divna...svjetlucava, čista, prekrasna...pa opet...
lagano nestvarna...

baš to...kao san koji poželiš sanjati još dugo...dok mirišeš jutro na svom jastuku i poželiš uhvatiti još pokoji srebrni trag mjeseca...i snova koji ti izmiću, a za njima ostaju mirisi nekih dalekih čežnji...
a gotovo si ih ulovio, zadržao...
samo gotovo...

i opet se vraćam u onaj mrak i auto, dok naslanjam glavu u tvom krilu, a onda krene a thing about you...a mi se tako strastveno ljubimo...
ili onda kada si rekao da već dugo dugo nisi tako uživao...dok smo sjedili u autu a svjetla grada svjetlucala su ispod nas (a što bi drugo svjetla i radila?)...ako tada nisam umrla od sreće...kao i u svim tim tako rijetkim tvojim priznanjima...ljubavi? naklonosti...

baš kao i na onome kupanju tamo u onoj bari...kada...sam priznala, napokon, sve što mi je toliko dugo bilo na duši...i kada si ti bio taj koji je prvi dao naslutiti da bi ovo ipak mogla biti veza...

i onda još poneka sjenka...jer...nisi rekao da odlaziš, niti kad se vraćaš...jer...ipak smo još uvijek previše slobodni...previše ja i previše ti...a premalo mi...
možemo li to mi uopće izgraditi...sa ovako rijetkim priznanjima...da tu ima nešto više od maženja?

može li ovaj djelić sna, uhvaćen na rubu jastuka, daleko ljepši od jave, zaživjeti?

ponedjeljak, 08.08.2011.

obično veče...

omiljeni film u pozadini...tužnjikavi...ali, zapravo i nije toliko tužan kada ga se gleda sa prave strane...
mačka koja promatra svjetla grada kroz kišu koja tiho i lagano rominja...
zavaljena u krevetu, sa laptopom u krilu, dopisujem se i dogovaram razno razna fotkanja...
neopisiv je užitak opet fotkati...i to prilično dobro...dovoljno dobro da su čak i mojoj kritičnoj ljubavi dobre te fotke...
ljubav...kako je neobično zvati ga tako...

lijepo je vidjeti napredak...za kojih je i on kriv...poneki dobar savjet koji sam poslušala i već je sve daleko bolje...
silno sam zadovoljna fotkama...

i silno se veselim novim fotkanjima i ovim dogovorima sada...

i sve nekako...dolazi na svoje mjesto...
i sve se nekako svodi na jedno...da se trudim oko posla, oko fotkanja, podosta...i da sam silno zadovoljna sobom...
i da to zadovoljstvo privlaći sve ono dobro oko mene, još više...

a tu je i on...
danas je 8.8.
prošlo je točno osam mjeseci...od onoga trenutka kada mi je pomazio trbuh, a ja sam ponovila da nisam škakljiva i pitala zašto me škaklja...a on rekao da bi on samo malo maziti...
i onda onih nekoliko sekundi koje su se desile dovoljno brzo da ih se gotovo niti ne sjećam...
i najednom mu sjedim u krilu i ljubimo se...kao prvi i posljednji i jedini put...

i onda sve one uspavanke i vožnje...
i jezera i livadice...
i kupanja i stari gradovi
i fotkanja
i izležavanja na poplunu na podu njegove sobe
i češkanja po njegovom vratu
i njegovo maženje moje kose dok ležim sa glavom mu u krilu...u autu, a on je stavio neki mali jastučić na onaj dio od pojasa koji bi me inače žuljao...
i puknuta guma na biciklu, njegova i ona dugačka šetnja nasipom do ponoći
i propušteni vatromet
i njegov najbolji prijatelj koji kaže da je konj jer je dojurio popraviti mi probušenu gumu na mom biciklu
i sve to...i još toliko toga...

nekih nježnih cohenovih pjesama...
plavih pogleda...
i laganih dodira...
i riječi...i tišine ponekad...
i osmjeha...koliko samo osmjeha...

nikada se nisam toliko smijala...
niti bila toliko sretna...ni svoja...ni zadovoljna...

nisam sjajila...sada...onaj sjaj u očima, svaki puta kada te vidim...
odaje me, zar ne?
i znaš koliko te volim?

znaš, naravno...
srećo...ušuljao si mi se u život...i pogledaj nas sad...

srijeda, 03.08.2011.

Ležim kraj tebe dok te lagano češkam...već po navici. A onda se prevrnem i zaskočim te. Gledam te oči i polako, polako, nježno te ljubim. I grickam resicu uha, lagano, onako kako obožavaš. I tako sam sretna. I sreća je baš to. Taj trenutak sa usnama kraj tvog uha, dok osjećam tvoj miris, dok me škaklja ta mrvica tvoje gotovo obrijane kose. I onda krene neka zaista lijepa pjesma na radiu...i ne može biti ljepše. Ni mrvu.

Još uvijek ne mogu vjerovati koliko sam sretna kraj tebe. I koliko je sve ovo nekako...lagano. Bez uspona i padova, bez prepirki i svađa i nesuglasica i pokušaja da me promijeniš. Nisam znala da može biti tako. Niti koliko je ljepše...tako.

Divno je.
I ipak sve polako ide na bolje. Nešto je još bezveze...ali...potruditi ću se ili pričekati i doći će i to na svoje. Sve dođe na svoje...kao što bi rekla legenda koju sam jučer slušala. Bilo je lijepo. I bez njega...samo je krenula suza kada je pjevao Vasu Ladačkog...i onaj jedan stih iz druge pjesme...ništa me ne dotiće...sem katkad nje...nedostajao si mi tada.

A onda danas...i svo to maženje i paženje. I sva ta sreća. Više ne znam živjeti bez tebe, srećo.

<	kolovoz, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv