večer, svjetla i zvukovi grada pod prozorom...
neki dokumentarac na tv-u...
i ja ležim kraj tebe, dok me lagano češkaš po leđima...
beskrajno pospana, sigurna, sretna...
poželim se pripiti još više kraj tebe i zaspati tako, dok te grlim...poput bebe, koja traži sigurnost...
mislim da bih predivno spavala...
ovaj san noćas...zagrljaj i miris nekoga tko mi je toliko neopisivo falio...gotovo, kao da mi je čitav život falio...
koliko jasni i svijetli i stvarni snovi mogu biti?
znaš li koliko mi nedostaješ, sada?
i svakog onog trenutka kada nisi kraj mene?
koliko već dugo pišem ove neke...slatko sanjive postove?
kao jedna srebrna nit koja se isprepliče sa mojim danima...sanjiva i divna...svjetlucava, čista, prekrasna...pa opet...
lagano nestvarna...
baš to...kao san koji poželiš sanjati još dugo...dok mirišeš jutro na svom jastuku i poželiš uhvatiti još pokoji srebrni trag mjeseca...i snova koji ti izmiću, a za njima ostaju mirisi nekih dalekih čežnji...
a gotovo si ih ulovio, zadržao...
samo gotovo...
i opet se vraćam u onaj mrak i auto, dok naslanjam glavu u tvom krilu, a onda krene a thing about you...a mi se tako strastveno ljubimo...
ili onda kada si rekao da već dugo dugo nisi tako uživao...dok smo sjedili u autu a svjetla grada svjetlucala su ispod nas (a što bi drugo svjetla i radila?)...ako tada nisam umrla od sreće...kao i u svim tim tako rijetkim tvojim priznanjima...ljubavi? naklonosti...
baš kao i na onome kupanju tamo u onoj bari...kada...sam priznala, napokon, sve što mi je toliko dugo bilo na duši...i kada si ti bio taj koji je prvi dao naslutiti da bi ovo ipak mogla biti veza...
i onda još poneka sjenka...jer...nisi rekao da odlaziš, niti kad se vraćaš...jer...ipak smo još uvijek previše slobodni...previše ja i previše ti...a premalo mi...
možemo li to mi uopće izgraditi...sa ovako rijetkim priznanjima...da tu ima nešto više od maženja?
može li ovaj djelić sna, uhvaćen na rubu jastuka, daleko ljepši od jave, zaživjeti?
Post je objavljen 15.08.2011. u 12:22 sati.