so far away...

četvrtak, 18.08.2011.

godine

današnji dan...prije godinu dana...tugovala sam...jer je otišao u Rijeku bez mene...onaj netko...toliko važan...
današnji dan...prije dvije godine...već sam mjesecima pokušavala zaboraviti nekoga...onog nekoga...a onda se javio valjda 50 puta na moj rođendan (sutra)...i srušio sav taj trud...i bila sam tužna i zbunjena...
današnji dan prije tri godine...petogodišnja veza...poklon unaprijed...a stvarno ne volim poklone unaprijed...i...nisam tada i tamo bila sretna...nisam bila ni nesretna...ali zar nije ravnodušnost najgora?

danas...kao i uvijek, nakon svake godine (oko ovog dana još i više nego oko nove godine)...pogled bježi u prošlost...iste datume, neke davne godine...i daleke svjetove...

gotovo da se svake godine promijenilo gotovo sve...barem onih zadnjih nekoliko...

imam ono što sam željela...zanimljiv, dinamičan...neobičan život...
lutam....pa i jesam lutalica...

i da se vratim u danas...zadovoljna sam...imam ljude oko sebe koji me vole...koji su dolutali na najčudnije načine...
imam...onog nekoga...tko je više taj nego itko ikada...pa opet...ponekad dalek, neuhvatljiv, poput sna...

toliko nježan i pažljiv na djelima...i toliko škrt na riječima...
a ja sam ipak jedna od onih koji u riječima traže pjesme...i potvrde...

izleda da sve ono što radiš u sebi sadrži ono kakav si...oni impulzivni i puni drame...tako su dolazili, tako su i odlazili...i cijelo su vrijeme bili takvi...

oni suzdržani i tihi...takvi su bili i ostali...


ja...ja sam prevrtljiva...ja sam vjetar...ja sam nagla...ja jurnem u nepoznato...ja se strmoglavim sa velike visine...ja skoćim u bazen nadajući se da u njemu ima vode...ja prebrzo padam...ja sanjam...ja divljam...ja se divim...ja se čudim...ja ustrajem...ja sam vedra...ja sam dijete...ja sam naivna...ja sam idealist...ja sam veliki, veliki sanjar...ja sam otvorena...ja sam iskrena...ja volim...

i takva sam u prvim susretima, takva sam kad odlazim...

sada...sada se poznajem...sada sam hrabrija...
prošle sam godine ostavila iza sebe velik dio života...
sada znam da mogu i sama...bez obzira na sve, koliko teško bilo...

znam i da ne moram sama...nekako vjerujem da ima nekoliko ljudi koji će biti tu bez obzira na sve...
imam svoj grad, onaj koji sam toliko sanjala...
svoj poslić koji sam zavoljela mada nema veze sa strukom...sama količina sreće što počinjem ponovo raditi nešto ranije je dovoljna da znam da i u bejbisitanju i u tom klincu ima nešto što volim...
imam svoj bicikl i vožnje po nasipu...
svoju mačku...
svoje prijatelje...
pa čak i cimerove prijatelje koji pokojim komentarom podignu raspoloženje...

i imam svoju plavooku sreću...koja me iznenadila, dolutala toliko nenadano...
i toliko silno željeno u onom kratkom razdoblju kada sam počela čeznuti za tim pogledom...
i sva ta maženja i grljenja i češkanja i vožnje i sve...
mirna i stabilna, pa opet luda i zaigrana...baš kao i on...
sve je što sam sanjala...i toga se toliko bojim...drugačije je, toliko drugačije...toliko jače, iskrenije, potpunije...toliko u djelima...a meni nedostaju riječi, makar si lagali...navikla sam bila na to...

uostalom, ja i volim pjesme i velike riječi...one, ne baš toliko uobičajne...
i kako onda sad? kada je zagrljaj odgovor na pitanje...
i tišina i pogled...

pa opet...znam da ga ne mogu i neću pustiti...
znam da sam sretna...
znam da je tu...i u situacijama u kojima nitko nikada nije bio...
i to je ono najvažnije...

a jebemu i riječi...one dođu i odu...
bajke ionako nisu stvarne? nisu li? :)
ponekad mi se čini kao da živim jednu...a ponekad se budim...

<	kolovoz, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv