Ležim kraj tebe dok te lagano češkam...već po navici. A onda se prevrnem i zaskočim te. Gledam te oči i polako, polako, nježno te ljubim. I grickam resicu uha, lagano, onako kako obožavaš. I tako sam sretna. I sreća je baš to. Taj trenutak sa usnama kraj tvog uha, dok osjećam tvoj miris, dok me škaklja ta mrvica tvoje gotovo obrijane kose. I onda krene neka zaista lijepa pjesma na radiu...i ne može biti ljepše. Ni mrvu.
Još uvijek ne mogu vjerovati koliko sam sretna kraj tebe. I koliko je sve ovo nekako...lagano. Bez uspona i padova, bez prepirki i svađa i nesuglasica i pokušaja da me promijeniš. Nisam znala da može biti tako. Niti koliko je ljepše...tako.
Divno je.
I ipak sve polako ide na bolje. Nešto je još bezveze...ali...potruditi ću se ili pričekati i doći će i to na svoje. Sve dođe na svoje...kao što bi rekla legenda koju sam jučer slušala. Bilo je lijepo. I bez njega...samo je krenula suza kada je pjevao Vasu Ladačkog...i onaj jedan stih iz druge pjesme...ništa me ne dotiće...sem katkad nje...nedostajao si mi tada.
A onda danas...i svo to maženje i paženje. I sva ta sreća. Više ne znam živjeti bez tebe, srećo.
Post je objavljen 03.08.2011. u 23:01 sati.