nije bitan naslov, zar ne?
niti kako zovemo nešto...ruža bi jednako lijepo mirišala i da je zovemo drugim imenom, ne bi li?
i onda sve te neke stvari...koje ti stoje negdje na prsima...i ne daju udahnuti kako treba...
i problemi i želje...i to što se do njih tako teško dolazi...
ali može se, zar ne? upornost i trud...čak i kad si pred zidom...mora i u njemu biti neka rupa kroz koju se da provući...
i hoću i budem...
i sve to skupa što me tištilo...
jedan prijatelj koji je u 22h dojurio na kavu...a baš mi je to trebalo...
i vikend...i tako, neke priče o tome da se uselim u vikendicu, uredim u njoj krasan mali stan...ali starci hoće seliti gore...i nude mi umjesto toga jedno prekrasno gradilište (koje je ionako oduvijek trebalo biti moje i koje sam si željela) pa da gore gradim kuću...
ali kako uopće danas sagraditi kuću?
radim, ali za tako malo novaca da o kreditima ne mogu ni sanjati...i tko zna kad ću imati pravi posao i mogućnost za to...i da li je bolje bacati novac u vjetar i plaćati vječito stanarinu...ili zadužiti se doživotno da bi sagradila nešto svoje...
a i ta kuća bi bila preblizu starcima i predaleko od grada...
pa ipak...rado bih živjela tamo...
glupo je što oni ne žele da to prodam i pronađem jednako lijep komadić zemlje dalje od njih i bliže gradu...
a onda nedjelja popodne... 27.7.2011.
nekako mislim da ću zapamtiti taj dan...
i ono plavooko stvorenje koje je reklo da se obavezno javim kad se vratim u grad...
i moj prijedlog da pronađemo neku lokvu i idemo se kupati...
i...
tako već neke nevažne pričice...
i zezanje dok smo u vodi...
i jedna njegova izjava...o tome da mogu ja sada u Tunisu ganjati kakve arape...na što sam ja rekla da bi mogao on ganjati moju mačku koju će opet čuvati...i onda to...izjava da bi mogao on dovesti ljubavnika (šalio se da bi to bio on a ne ona) u moj krevet...
i eto mi prilika...
rekla sam mu, čekaj malo...da razjasnimo...
da bi mogao imati ljubavnika...prvo moraš bit u vezi, kaj ne?
a mi o tome nikada ništa nismo rekli...što smo i što je ovo...
i kad pričam o nama ljudima, uvijek svi pitaju kaj si mi ti onda...
a ja sam se jedno vrijeme jako zamarala time...i paničarila...
i skužila da mi je stalo, a ak nije tako i s druge strane da ću nastradat...
a onda shvatila da mi je predivno i da samo uživam...i odlučila da i budem tako...
a on kaže -e pa, upravo tako...
- znači mogu te zadržati na neko dulje vrijeme onda?
- dogovorit ćemo se
i sav onaj strah i nesigurnost...ostao je u onoj tamo bari, malo zapadno...
kako sam bila glupa što sam toliko uporno vjerovala da će na svaki spomen veza ili ljubavi pobjeći kao lik iz crtića...brzinom vjetra...
iz kojeg to razloga nisam nikako mogla vjerovati da bi i on možda želio ostati tu?
grditi me jer dotaknem divljeg miša koji se ponaša dovoljno čudno da me se ne boji i popne mi se na nogu?
pričati o cimeru toliko puno i tome kako više ne brinemo radi njega, a ipak, stalno o tome pričamo...nije nam svejedno to što se uništava sustavno...koliko god mi tvrdili suprotno...
i o tome što ću i kako u životu...
i o tome kako on ima lijep posao koji mu se zgadi kad vidi sa kim radi...i koliko je naporna ta ekipa...
i lutati posvuda...
i raditi sitne ludosti...toliko njih...
i još toliko toga...
ne znam zašto...ničime nije zaslužio to moje nepovjerenje...
jer zaista me pazi i mazi...oduvijek...
i žao mi je što sam bila toliko nesigurna u njega...ili možda u to da netko može željeti ostati samnom (nakon tolikih koji su odlazili...i ostavljali rupe u srcu koje je teško bilo sastaviti...poljuljali ono malo samopouzdanja za kraj...i tek tada otišli)
mislim da je to...
i sada...sada je pao neki kamen sa srca...
i nismo ovome pronašli ime...čak niti sada...
samo sada znam da neće otići...
a to je više nego dovoljno...i jedino što sam željela čuti...
i pozdravljam čežnje na odlasku...neka negdje drugdje stanuju...
i tuge...i strahove...
i još uvijek ne mogu vjerovati...da ipak nije toliko teško pričati i o tome...
i da nije pobjegao...nego da je tu i moj...i da će biti još dugo...
ima li ljepših poklona?
od nekoga tko...je baš na tvoj način lud...i tko te usrećuje toliko da to nisi mogla ni sanjati...jer nisi znala kako je to...ni da postoji...ipak, negdje...
i koga si toliko silno i neopisivo i bolno željela...
i uporno vjerovala da će jednom otići...ostaviti iza sebe pustoš kakvu možeš samo naslutiti...veću od bilo koje pustoši prije...i ranu koja neće zarasti nikada...i sjećanje toliko divno da bi dala sve što imaš samo da mu se vratiš...znam, patetika...pa ipak...slutim da bi to bilo tako...
kad ga volim...blesavo i beskrajno...
i sretna sam...
naći nekoga sa kime si ovoliko sretan...neki to nikada ne pronađu...
pa...mirnije neke obale...
i dozvolit ću si sanjati još puno puno snova o nama...
hej...pa, ionako smo sve dosadašnje snove ostvarili...
koliko sreće stane u jedan život?
Post je objavljen 18.07.2011. u 08:09 sati.