so far away...

petak, 30.04.2010.

oni koji vole...

Sada mi je tek jasno. Koliko je ono bilo sve pogrešno. Tek kad nakon dugo dugo vremena vidiš kako se prema tebi ponaša netko tko te zaista voli shvatiš koliko su te neki drugi malo voljeli. Ili nisu voljeli. I zato se sad ponekad vratim unatrag šokirana onime što sam ja to sve zvala ljubavi. I znam da bez svega toga ne bi znala cijeniti ono što sad imam.

Sad tek shvaćam da osoba koja te voli ne traži od tebe da se odrekneš svojih najvećih ljubavi poput fotografije ili glazbe. Izričito ili prešutno. Sad shvaćam da osoba koja te voli ne traži da se odrekneš svojih roditelja, prijatelja, svega što voliš ili znaš. Sada shvaćam da osoba koja te voli ne želi dovoditi te u neprilike ni sa kime. Sada shvaćam da osoba koja te voli neće raditi probleme gdje ih netreba nego će ti biti potpora uvijek. Sada shvaćam da neće tražiti, zahtjevati, a jako malo davati zauzvrat. Neće te ponižavati. Neće govoriti ono što toliko boli da te rastrga nekako iznutra. Neće ti rušiti samopouzdanje nego će ti pomoći graditi ga. Neće ti govoriti da si sebična. Reći će ti kada misli da si u krivu....ali bez predbacivanja. Razumjeti će te. I truditi razumjeti te i kada te ne razumije. Veseliti se s tobom. Uveseljavati te. Imati povjerenja u tebe. Poštovati tebe i tvoje želje. Ali bez da zanemari sebe. Tražiti kompromise. Znati što je to bitno u životu. Podsjetiti te na ono što namjerno zaboraviš jer te strah, a trebala bi napraviti jer ti bi koristilo.

Biti sve ono o čemu si sanjala i možda još malo više. I još toliko toga. Ne može se ni ispisati ni izgovoriti. I zbog svega toga ga volim još puno više. I nadam se da vraćam jednako toliko.

četvrtak, 29.04.2010.

vrijedilo je

Vratila sam se malo unatrag čitajući svoje postove i vaše komentare. Unatrag nešto više od godine dana, kada sam izašla iz veze od pet godina. Uopće ne znam kako sam to uspjela. Bilo je tu raznih poticaja, bila je tu i ona konstanta koja je tutnjala već negdje u podsvjesti i pretvorila se u glas koji mi govori nisi sretna...nisi sretna i nisi sretna i koji je bilo nemoguće ignorirati. Bilo je bolno i teško, nezamislivo. Ni sama ne znam kako sam preživjela i to i sve ono što se kasnije zbivalo, a bio je potpuni kaos.

Preokrenula sam svoj život naopačke, dotakla neko svoje osobno dno, preživjela izdaje takozvanih prijatelja. Sve to u godini koja mi je osobno i emotivno ipak bila najgora. Naravno, ima i daleko gorih stvari u životu, ali ovo je bilo toliko bolno i intenzivno da sam ponekad mislila da bi bilo lakše nestati. Prestati postojati. Gdje sam našla snagu da sve to prebrodim, zaista ne znam. Izgleda da sam ipak puno jača i puno hrabrija nego što to sama mislim o sebi.

No, ono što sada želim reći, nakon nešto vremena i dosta mudrosti više, isplatilo se. Itekako. Zbog sebe...i svih u toj priči, ali prvenstveno sebe. Jer onaj glas je nestao. Sada znam da su neke odluke teške, preteške, nezamislive...ali da je ipak najvažnije biti iskren sam prema sebi, a onda i prema drugima. Da ne možemo dati ono što nemamo u sebi. Niti očekivati to isto od drugih. Priznajem, očekivala sam tada. Da netko drugi popuni prazninu koja je zjapila u meni. Da netko drugi pronađe mene. Mene koja sam se izgubila negdje između udovoljavanja jednoj mojoj obitelji i onoj drugoj. Između jurcanja na relaciji od 60tak kilometara jednom tjedno. Između ispunjavanja svačijih želja osim onih svojih. Sve se to materijaliziralo u jednom trenutku nekoliko mjeseci prije odlaska, kada sam zamalo pala nastojeći ofarbati stepenice da iznenadim svoje druge roditelje na dečkov nagovor. Nikoga nije bilo u kući, da mi se nešto dogodilo, ne znam kad bi me netko pronašao. Pitala sam samu sebe, pa zašto ja to radim? Ne učim, ne tražim posao, ne radim ništa za sebe. Za nekoliko osmjeha i zahvala obitelji kojoj sam i sama bila beskrajno zahvalna....je, lijepo je bilo pomoći, posebno ljudima koje sam voljela. No, zaboraviti na sebe...bila je to previsoka cijena. I nitko nije bio kriv za to do mene same. Bilo je lakše tako, boriti se za sebe bilo je nešto za što treba ipak malo više hrabrosti, mora se ponekad i žrtvovati nešto da bismo ostvarili neki cilj. A ono što ja nisam znala ni mogla tada bilo je reći ne. Odbiti nekog tko mi je drag, ne prilagoditi se njihovim željama.

Sada, sada sam prazninu popunila sama. Sa čudesnom lakoćom. Sa svim stvarima koje volim i u kojima sam dobra i kojima sam se vratila. I ponekad se bojim da putem opet ne zaboravim na sebe. No mislim da neću. Da sam naučila ovaj puta.

Ono što me iznenadilo je...da sada imam i ono što nikada nisam očekivala pronaći. Zaglavljena u vezi u kojoj nije bilo razumijevanja, mislila sam da ne postoji bolje. I da se treba zadovoljiti s onime što imam. Samo što je glas uporno ponavljao svoje, koliko god sam ga se trudila ušutkati. Opravdati svoje i tuđe postupke, racionalizirati. Sve samo ne priznati si koliko je zapravo loše. Vjerovala sam da previše maštam, da ne postoji idealno...i zaista, ne postoji, nitko nije idealan...ali svakako, za mene je postojalo bolje. Puno...toliko da mi je teško povjerovati da sam to sad pronašla. Nakon što sam shvatila tko sam i što želim. Popunila prazninu.

I zato ponavljam, isplatilo se. Sva bol i sva tuga i sve teškoće. Sve je vrijedilo.

utorak, 27.04.2010.

sjaj i sreća...

Lavica sam po horoskopu. Kažu za lavove da su tašti, da vole pokazati se, biti viđeni, vole luksuzne i skupe stvari, pate na markice. Istina, volim lijepe stvarčice, uvijek ću ih odmjeriti. Ali ne patim za njima. Ima jako puno ljudi kojima je jedino bitno pokazati se. Lagala bih kada bi rekla da ne volim obući nešto lijepo, srediti se, ali nitko sretniji od mene kada to lijepo nađem još i povoljno. Ono što ne mogu razumjeti je zašto neki ljudi imaju tako silnu potrebu pokazati koliko dobro "stoje". Pa često izlaze i van svojih mogućnosti, uvale se u dugove, samo zato da bi svima pokazali kako imaju baš te cipele, baš te traperice, te....štogod to bilo što baš svi sada nose a nerazumno je skupo. I nepotrebno. I jednako kvalitetno ili nekvalitetno kao iste takve cipele koje su bile 3 puta jeftinije. Ne mogu shvatiti ni ljude koji nose torbe vrijedne 200 000kn... kako sami sebi pogledaju u oči kad se sjete koliko bi gladnih ljudi nahranila jedna ta torba? Vjerojatno se ne sjete. I zaista ne mogu sa sigurnošću reći da u nekom paralelnom svemiru u kojem bi imala nezamislivo puno novaca ne bi i ja nosila takve torbe. Samo se nadam da ne bi. Jer zaista mi se gade takvi ljudi. Koji nečemu toliko bezvrijednom daju toliku važnost i vrijednost. Dobra je ona izreka, daj čovjeku moć pa ćeš vidjeti kakav je.

Pa možda nije loše u onim trenucima kada nam krene, kad se malo razbahatimo sjetiti se tko smo. Jesu li važne sve te bezvrijedne stvari ili nešto drugo. Jesu li važniji iskreni osmjesti i zabava ili uštogljeno pokazivanje onoga na sebi, a u sebi nosiš pustoš...dosadu, prazninu.

Nekoliko godina svog života provela sam u svijetu koji je lagano blizak tome. Ma samo mrvicu, nije to bio neki veliki luksuz, ali za mene je bio. A često je bio i ogromno pretjerivanje u odnosu na mogućnosti. Svijet koji sam jednim dijelom oduvijek prezirala, no nekako sam se našla u njemu. Priznajem, možda sam i zavidjela tim ljudima prije nego što sam taj svijet dobro upoznala. I bilo je lijepo, jer sam bila u mogućnosti iskusiti puno toga. Voziti gliser, svako toliko odjuriti na more, ljetovati na najdražem mi otoku. Isprobati fine hrane, posjetiti puno mjesta. I bilo je lijepo i bili smo sretni. Isprva. Kasnije se nekako izgubila radost u svemu tome. Osjećala sam da ne pripadam tome, da nikako ne želim biti dio te stalne utrke u kojoj je bitno imati najnovije stvari, vidjeti sva fensi mjesta, biti viđen...sve raditi zato da to pokažeš drugima. Koliko ti možeš. I sve manje opušteno uživati, sve više biti u grču kako doći do sve skupljih stvari, sve daljih mjesta, daleko iznad tvojih mogućnosti. Samelje te to.

I sada se opet silno veselim vidjeti more nakon više od godine dana. Veselim mu se daleko više nego svih ovih godina kada sam odlazila dolje po desetak puta godišnje. I bit će to neopisiva sreća pozdraviti to moje plavo čudo koje volim kao što volim samo one najdraže. I nije važno kamo ću ići, nego s kim. Koga ću držati za ruku, buditi u pet ujutro da zajedno idemo fotkati izlaske sunca. S kim ću se smijati i s kim ću pjevati. Neki ljudi to ne mogu shvatiti. Da nisu važne krpice koje nosimo, auti koje vozimo i hoteli u koje idemo. Nego duh. Ljudi. Povezanost. Zaista ih žalim, jer im je sjaj važniji od sreće. A sjaj je prolazan...sreća i lijepe uspomene uvijek ostaju.

Jer za ljubav treba imat dušu...

srijeda, 21.04.2010.

šišmiši i kamenje sa samopouzdanjem...

Jedva čekam sutra. Opet malo lutanja gradom koji ipak najviše volim. Samo da je ipak sunce. I da ti dođe bijela gitara, meni su obje lijepe, pa nek bude onakva kakvu si ti želiš. Možda da skuham šišmiša? Hah...dobra je ova naša šala o tome da sam vještica koja ne zna letjeti na metli, ali zna skuhati šišmiša da bi neke stvari ispale dobro. Samo, čini mi se da to na mene samu ne djeluje...možda da nađem drugu vješticu koja će zaželjeti one dobre stvari za mene? Pa dobro...i A-ino kamenje sa samopouzdanjem djeluje, zar ne?

Da, znam, luckasti smo svi zajedno. Ali volim ljude koji znaju maštati. I vjerovati da se dobre želje prenose i šarenim iscrtanim kamenjem na kojima pišu riječi (vrline) koje ti ponekad nedostaju. A onda kada dobiješ takav poklon u sekundi znaš što je to zamotano unutra. Možda zato što jesam vještica, možda zato što se tako dobro znamo...kako god...lijepo je znati da postoji takvo kamenje.

Svaka dobra želja pomogne, u kojem god obliku bila poslana.

Tako volim to neko sitno znamenje...poput šala i doživljaja koje zaboravim, a ti me podsjetiš. I obrnuto. Volim imati povijest, volim duboke, iskrene i luckaste odnose sa ljudima koji te znaju u dušu. Volim trenutke koji su posebni, pjesme koje su posebne, mjesta koja su posebna...volim ispisati priče, volim ih ponovo pročitati, podsjetiti se...i smijeha i suza. Jer bez koje suze ni smijeh ne bi bio toliko vedar? Ne bismo ga cijenili.

I ovo malo razdvojenosti što nas prati sad...stvara čaroliju onih trenutaka kada smo jedno kraj drugoga. Možda nas nauči cijeniti zajedničko ispijanje kave ujutro ili zagrljaje u kojima zaspimo. Jednom, kada ćemo ih imati svaki dan. Zasigurno želim pamtiti koliko mi sve to sad nedostaje...pa da nikada tako nešto ne uzmemo zdravo za gotovo.
Neću nikada. Uvijek imam svoje podsjetnike. Zato i pišem...ako zaboravim, uvijek se mogu prisjetiti.

A i nekako volim svaku tu stranicu...

utorak, 13.04.2010.

kišni dan

Tužna sam ti, znaš...
Onako duboko, stvarno...
Kao ono neko tužno napušteno pseto tamo negdje na raskrižju gdje već tako dugo stoji
Koje doista ne zna kud...
I ne zna samo...

Tužna sam ti, znaš...
Izgubljena u ovim danima
Sa malo nade i puno razočaranja
Sa pitanjem kada ću i kako,
Napokon, dalje...

Tužna sam ti, znaš...
Jer naši su dani san
A svi ovi ostali samo čekanje
Da sanjam ponovo neke sretne livade...

Tužna sam ti, znaš...
I znam da ti to nećeš shvatiti
Jer me ljepše vidiš...
Bilo bi divno, ogledati se malo u tim očima...

petak, 09.04.2010.

neka nova proljeća...

Oči širom otvorene...i dvije kapi koje sjaje u kutevima...

Zaista ne mogu vjerovati. A znam i zašto. Jer sam odustala. Odustala od ideje da postoji netko nalik meni. Da postoji nešto što je uopće blisko onome što sanjam. Da postoji netko s kim mogu podijeliti sve ono što me veseli, onako istinski i potpuno kako samo neki od nas uopće možemo vidjeti i osjećati. Onako...vrlo vrlo visoko...i toliko bolno i duboko ponekad. A ponekad i sve zajedno.

I tvoj izraz lica jučer kada si uzeo fotić i napravio prvih par fotografija. Vrijeme koje si uzeo da kadriraš, izraz lica, pozornost...strpljenje...sve ono što čini nas zaluđene fotografijom...bilo je divno...najljepši poklon koji sam ikad dobila. I ono moje čuđenje i sreća...i onaj zagrljaj tamo kraj jezera...gledati snove kako ti se ostvaruju i biti itekako svjestan značenja toga.

Jer razumijemo koliko nam neke stvari znače. Jer znamo koliko su one dio nas. I jer nikada ne bismo tražili...makar prešutno...a ponekad i glasno...onu pozornost koju dajemo tome...onu ljubav...i onu strast....samo za sebe...ljubomorno i posesivno. I nepravedno...jer se odrećemo dijela sebe...koji nam jedini može značiti toliko puno da gubimo previše.

I zašto ne bismo gradili...tamo gdje su drugi rušili. Krenuli istim putevima, tamo gdje su se neki razišli.

Ima neke neizgovorene mudrosti u iskustvu. I s njom...i svakim novim otkrićem da ispravljamo ono gdje smo nekada griješili...rastemo. Gradimo...jedno bolje mjesto...sebe...i nas...i dom. Pa neka se napokon i lutanja zovu domom.

Ni sanjala nisam...

nedjelja, 04.04.2010.

povratak...

106 dana pauze...

i više nego dovoljno...zašto? zaista ne znam...možda je teško reći nešto kada imaš previše toga za reći...možda ovo čitaju i neki ljudi koji ne bih željela da više imaju uvid u moj svijet...možda jednostavno nemam ideja kao prije za pisanje...a možda i sve pomalo...

vrijeme leti, a malo se toga mijenja...još uvijek ljubim, samo smo daleko...
opet tražim posao...nažalost onaj nije uspio...
prestala sam onako puno sanjati...a ovaj blog je ipak bio dio svih tih snova...zato sam prestala i pisati...
napokon sam shvatila jako jako važne stvari...koje su mi prijatelji (oni pravi) ponavljali mjesecima, godinama...
i nisam ih razumjela, bila sam ljuta, tužna, razočarana...
kada mi je jedan od njih govorio da sve gradim na kulama od karata, na jednome ako i kad taj ako pođe po zlu (a često je pošao) sve se ruši...
cijeli moj sanjarski svijet...
i bili ste u pravu, hvala vam što ste mi to ponovili puno puno puta...ali...morala sam sama shvatiti...još jednom udariti u zid, da onako, baš jako zaboli...
i sada znam da ne smijem odlutati, mogu sanjati, ali ne toliko...jedna noga mora biti na zemlji...oprezna sam...
naučila sam tko su pravi prijatelji i koliko ih je zapravo malo...
naučila sam da te nekada iznenade ljudi od kojih to ne očekuješ...prijateljskim gestama...a oni "pravi" te iznevjere...toliko duboko da je teško krenuti dalje i vjerovati nekome...vjerovati sebi da dobro biraš kome ćeš dati da stane kraj tebe, kome ćeš se povjeriti...
ali, sve se to preživi...bile su to bolne i teške lekcije, ali nužno potrebne...
naučila sam da ne moraju svi sve znati...i da se neki ljudi nikada neće promijeniti...da sam ja ta koja mora prihvatiti da su takvi...
bolje se snalazim sad...
opet provodim svo vrijeme doma, ali, ne tugujem...
imam ljude koji me vole, imam volju, želju i snagu da se nešto promijeni...znam, teško je...ali...pa ja sam borac...oduvijek...
a čini mi se da i onu najtežu bitku...onu samu sa sobom...napokon dobivam...

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv