Jedva čekam sutra. Opet malo lutanja gradom koji ipak najviše volim. Samo da je ipak sunce. I da ti dođe bijela gitara, meni su obje lijepe, pa nek bude onakva kakvu si ti želiš. Možda da skuham šišmiša? Hah...dobra je ova naša šala o tome da sam vještica koja ne zna letjeti na metli, ali zna skuhati šišmiša da bi neke stvari ispale dobro. Samo, čini mi se da to na mene samu ne djeluje...možda da nađem drugu vješticu koja će zaželjeti one dobre stvari za mene? Pa dobro...i A-ino kamenje sa samopouzdanjem djeluje, zar ne?
Da, znam, luckasti smo svi zajedno. Ali volim ljude koji znaju maštati. I vjerovati da se dobre želje prenose i šarenim iscrtanim kamenjem na kojima pišu riječi (vrline) koje ti ponekad nedostaju. A onda kada dobiješ takav poklon u sekundi znaš što je to zamotano unutra. Možda zato što jesam vještica, možda zato što se tako dobro znamo...kako god...lijepo je znati da postoji takvo kamenje.
Svaka dobra želja pomogne, u kojem god obliku bila poslana.
Tako volim to neko sitno znamenje...poput šala i doživljaja koje zaboravim, a ti me podsjetiš. I obrnuto. Volim imati povijest, volim duboke, iskrene i luckaste odnose sa ljudima koji te znaju u dušu. Volim trenutke koji su posebni, pjesme koje su posebne, mjesta koja su posebna...volim ispisati priče, volim ih ponovo pročitati, podsjetiti se...i smijeha i suza. Jer bez koje suze ni smijeh ne bi bio toliko vedar? Ne bismo ga cijenili.
I ovo malo razdvojenosti što nas prati sad...stvara čaroliju onih trenutaka kada smo jedno kraj drugoga. Možda nas nauči cijeniti zajedničko ispijanje kave ujutro ili zagrljaje u kojima zaspimo. Jednom, kada ćemo ih imati svaki dan. Zasigurno želim pamtiti koliko mi sve to sad nedostaje...pa da nikada tako nešto ne uzmemo zdravo za gotovo.
Neću nikada. Uvijek imam svoje podsjetnike. Zato i pišem...ako zaboravim, uvijek se mogu prisjetiti.
A i nekako volim svaku tu stranicu...
Post je objavljen 21.04.2010. u 14:55 sati.