so far away...

ponedjeljak, 17.05.2010.

ponekad poželim...

Ponekad poželim skupiti sve svoje bilježnice, ispisane slovima, natuknicama, stihovima, pričama. Sve te stranice, papiriće, sve tragove svog postojanja, sve podsjetnike. Neobično su mi drage sitnice koje me podsjete na to kakvi su mi bili neki dani...tko je bio kraj mene, što smo radili, čemu smo se smijali, koje smo šale pričali, koje smo ludosti izvodili.

A onda se sjetim da premalo pišem. Da zaboravim da ne znam kako na jedan list papira staviti sve svoje ljubavi. I zaista se samo ljubav i osmjesi mogu davati bez da nam ih ikad ponestane.

Ne znam kako na list papira...a ipak puno više volim svojim rukopisom ispisati poneku stranicu nego kucati po tipkovnici...jer i sam rukopis kaže ponešto...i tek kad zaneseno i brzo ispišem pokoju stranicu jedva čitljivim rukopisom u dva u noći, tek tad je to onaj pravi tekst koji sam željela ispisati.

Ne znam kako prenijeti zvuk kiše koja rominja po žlijebu već nekoliko dana, ali mi baš paše ovog tihog nedjeljnog popodneva dok mi nedostaju najdraži. Fali mi druženja, ali lijepo se i odmoriti dok me kiša uspavljuje.

Ne nam kako reći da želim toliko toga napraviti, možda nadoknaditi svo ovo vrijeme kada sam zanemarila sve što sam nekada voljela. Da ima toliko toga da se ponekad pitam hoću li sve to stići. Da poželim zapisati sve to...i pišem, zaista zapišem s vremena na vrijeme sve to...ideje, želje, ciljeve, snove. Da više nikada ne zaboravim. I ne znam kuda krenuti i sa čime krenuti najprije...ali sad barem imam opcija.

Kao da sam iz tunela koji je vodio nikuda izašla na vidikovac i sad biram kamo ću letjeti. Letjeti, jer tako volim slobodu, tako volim lutati. Meni je skitnja prirođena. I želim krenuti što prije, što brže, što dalje iako znam da za one najljepše stvari treba imati puno strpljenja.

I nije to daleko. Ne sad, kada se ono hrabro i odlučno, samostalno dijete napokon vratilo. Ono koje je sa dvije godine pjevalo da je skitnica. I ganjalo životinje uokolo jer ih je silno voljelo. Koje je obožavalo na dnevnom svjetlu zaviriti što to ima na filmovima koji još nisu bili razvijeni. Ono koje je ljepilom hvatalo ljude i vodilo patke u šetnju. Ono koje zrači iskrenošću i koje baš zato ljudi vole. I koje više nikada neće dozvoliti da ga uvjere da ne vrijedi biti iskren i sanjar i da se tako ne može uspjeti u životu. Jer zna da se jedino tako može.

utorak, 11.05.2010.

vraćeni snovi...

Još samo malo...šapuće nada. Ona koju sam izgubila na nekoliko godina, godina koje sada osjećam kao da nisam ni živjela. Jednom mi je jedna prijateljica rekla kako zavidi ljudima kao što sam ja...koji oduvijek znaju što žele. Znaju koji posao vole, što žele raditi, kako živjeti. Ona se neprekidno tražila, isprobala bi stotinu stvari i odustala nakon nekoliko mjeseci. Bez da pronađe ono što traži.

Ja sam se otkad znam za sebe vidjela u ovom području koje je opet dovoljno široko da mogu isprobati puno toga. I ne znam kad ni zašto izgubila sam taj svoj put, svoju sigurnost, djetinju upornost i sanjarenje. Puno sanjarenja. Vjerojatno onda kada je moja okolina postao svijet koji je sam sebe negdje zakočio. I uporno mi ponavljao da su moji snovi nemogući. Jer nisu ni oni uspjeli...ma, nisu ni probali. Zar nije to ono najgore od svega, provesti život znajući da se nisi ni pokušao izboriti za ono što si najviše želio. I pitam se što se dogodilo tim ljudima. Koja je to sila bila jača od njihovih vlastitih snova.

Jer oni pravi snovi, ono što zaista želimo ostaje tu čak i kad poslušamo sve oko nas. Uvjerimo se da to ne ide. Da treba raditi ono što ne voliš, da se od ljubavi ne živi. Ostaje onaj neki glas koji toliko uporno ponavlja da nisi sretna...da ne živiš. Da si ljuštura, izgubljena, samo odraz onog tvog nekadašnjeg ja. Onog sretnog...onog koje se divi svemu oko sebe, koje trći uokolo i radi slatke ludosti. Jer samo to zna. Onog djetinje veselog i zaigranog, onog znatiželjnog. Ostaje neka tupoća, ostaju snovi koji su sve dalji. Ali nikada se ne izgube i uvijek im se možemo vratiti.

A taj trenutak povratka...dan kada nakon godinu dana prvi puta uzmeš fotić...osjećaš se ponovo živ. Malo nesiguran kao da tek učiš hodati ponovo, ali to je tako prirodno, tako tvoje, tako logićno. I možda sam to samo ja...ali zaista se pitam, kako se može trajno odustati od nečega što te čini živim? Kako se može živjeti kao ljuštura, sa polovičnim osmjesima, sa pola ljubavi, sa pola sebe? Jesam, živjela sam tako, ali još uvijek se pitam to. Jer sam se ipak vratila...u trenucima dovoljno ludim i hrabrim, onda kad sam ostavila iza sebe nekoliko godina svog života i puno dragih ljudi. Ali ljudi koji su me nekako kočili a da toga nisu ni bili svjesni. Kao ni ja.

I sada...sada se nadam nečemu što sam cijelo vrijeme silno željela. Imam priliku koja se stvorila ni otkuda. I imam osjećaj da je to nešto najbolje što mi se ikad dogodilo. No bojim se sanjati....zamišljati kako će biti ako to uspije...izgraditi cijeli neki prekrasni svijet samo na nadi da će to uspjeti. Bojim, jer sam nekoliko puta to napravila i silno se razočarala...zato se samo nadam da će uspjeti. A ako uspije...onda ću dokazati svima onima koji nisu vjerovali...da se snovi ipak ostvaruju. Samo ih se ne smije zaboraviti.

<	svibanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv