so far away...

ponedjeljak, 17.05.2010.

ponekad poželim...

Ponekad poželim skupiti sve svoje bilježnice, ispisane slovima, natuknicama, stihovima, pričama. Sve te stranice, papiriće, sve tragove svog postojanja, sve podsjetnike. Neobično su mi drage sitnice koje me podsjete na to kakvi su mi bili neki dani...tko je bio kraj mene, što smo radili, čemu smo se smijali, koje smo šale pričali, koje smo ludosti izvodili.

A onda se sjetim da premalo pišem. Da zaboravim da ne znam kako na jedan list papira staviti sve svoje ljubavi. I zaista se samo ljubav i osmjesi mogu davati bez da nam ih ikad ponestane.

Ne znam kako na list papira...a ipak puno više volim svojim rukopisom ispisati poneku stranicu nego kucati po tipkovnici...jer i sam rukopis kaže ponešto...i tek kad zaneseno i brzo ispišem pokoju stranicu jedva čitljivim rukopisom u dva u noći, tek tad je to onaj pravi tekst koji sam željela ispisati.

Ne znam kako prenijeti zvuk kiše koja rominja po žlijebu već nekoliko dana, ali mi baš paše ovog tihog nedjeljnog popodneva dok mi nedostaju najdraži. Fali mi druženja, ali lijepo se i odmoriti dok me kiša uspavljuje.

Ne nam kako reći da želim toliko toga napraviti, možda nadoknaditi svo ovo vrijeme kada sam zanemarila sve što sam nekada voljela. Da ima toliko toga da se ponekad pitam hoću li sve to stići. Da poželim zapisati sve to...i pišem, zaista zapišem s vremena na vrijeme sve to...ideje, želje, ciljeve, snove. Da više nikada ne zaboravim. I ne znam kuda krenuti i sa čime krenuti najprije...ali sad barem imam opcija.

Kao da sam iz tunela koji je vodio nikuda izašla na vidikovac i sad biram kamo ću letjeti. Letjeti, jer tako volim slobodu, tako volim lutati. Meni je skitnja prirođena. I želim krenuti što prije, što brže, što dalje iako znam da za one najljepše stvari treba imati puno strpljenja.

I nije to daleko. Ne sad, kada se ono hrabro i odlučno, samostalno dijete napokon vratilo. Ono koje je sa dvije godine pjevalo da je skitnica. I ganjalo životinje uokolo jer ih je silno voljelo. Koje je obožavalo na dnevnom svjetlu zaviriti što to ima na filmovima koji još nisu bili razvijeni. Ono koje je ljepilom hvatalo ljude i vodilo patke u šetnju. Ono koje zrači iskrenošću i koje baš zato ljudi vole. I koje više nikada neće dozvoliti da ga uvjere da ne vrijedi biti iskren i sanjar i da se tako ne može uspjeti u životu. Jer zna da se jedino tako može.

<	svibanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv