106 dana pauze...
i više nego dovoljno...zašto? zaista ne znam...možda je teško reći nešto kada imaš previše toga za reći...možda ovo čitaju i neki ljudi koji ne bih željela da više imaju uvid u moj svijet...možda jednostavno nemam ideja kao prije za pisanje...a možda i sve pomalo...
vrijeme leti, a malo se toga mijenja...još uvijek ljubim, samo smo daleko...
opet tražim posao...nažalost onaj nije uspio...
prestala sam onako puno sanjati...a ovaj blog je ipak bio dio svih tih snova...zato sam prestala i pisati...
napokon sam shvatila jako jako važne stvari...koje su mi prijatelji (oni pravi) ponavljali mjesecima, godinama...
i nisam ih razumjela, bila sam ljuta, tužna, razočarana...
kada mi je jedan od njih govorio da sve gradim na kulama od karata, na jednome ako i kad taj ako pođe po zlu (a često je pošao) sve se ruši...
cijeli moj sanjarski svijet...
i bili ste u pravu, hvala vam što ste mi to ponovili puno puno puta...ali...morala sam sama shvatiti...još jednom udariti u zid, da onako, baš jako zaboli...
i sada znam da ne smijem odlutati, mogu sanjati, ali ne toliko...jedna noga mora biti na zemlji...oprezna sam...
naučila sam tko su pravi prijatelji i koliko ih je zapravo malo...
naučila sam da te nekada iznenade ljudi od kojih to ne očekuješ...prijateljskim gestama...a oni "pravi" te iznevjere...toliko duboko da je teško krenuti dalje i vjerovati nekome...vjerovati sebi da dobro biraš kome ćeš dati da stane kraj tebe, kome ćeš se povjeriti...
ali, sve se to preživi...bile su to bolne i teške lekcije, ali nužno potrebne...
naučila sam da ne moraju svi sve znati...i da se neki ljudi nikada neće promijeniti...da sam ja ta koja mora prihvatiti da su takvi...
bolje se snalazim sad...
opet provodim svo vrijeme doma, ali, ne tugujem...
imam ljude koji me vole, imam volju, želju i snagu da se nešto promijeni...znam, teško je...ali...pa ja sam borac...oduvijek...
a čini mi se da i onu najtežu bitku...onu samu sa sobom...napokon dobivam...
Post je objavljen 04.04.2010. u 11:47 sati.