Oči širom otvorene...i dvije kapi koje sjaje u kutevima...
Zaista ne mogu vjerovati. A znam i zašto. Jer sam odustala. Odustala od ideje da postoji netko nalik meni. Da postoji nešto što je uopće blisko onome što sanjam. Da postoji netko s kim mogu podijeliti sve ono što me veseli, onako istinski i potpuno kako samo neki od nas uopće možemo vidjeti i osjećati. Onako...vrlo vrlo visoko...i toliko bolno i duboko ponekad. A ponekad i sve zajedno.
I tvoj izraz lica jučer kada si uzeo fotić i napravio prvih par fotografija. Vrijeme koje si uzeo da kadriraš, izraz lica, pozornost...strpljenje...sve ono što čini nas zaluđene fotografijom...bilo je divno...najljepši poklon koji sam ikad dobila. I ono moje čuđenje i sreća...i onaj zagrljaj tamo kraj jezera...gledati snove kako ti se ostvaruju i biti itekako svjestan značenja toga.
Jer razumijemo koliko nam neke stvari znače. Jer znamo koliko su one dio nas. I jer nikada ne bismo tražili...makar prešutno...a ponekad i glasno...onu pozornost koju dajemo tome...onu ljubav...i onu strast....samo za sebe...ljubomorno i posesivno. I nepravedno...jer se odrećemo dijela sebe...koji nam jedini može značiti toliko puno da gubimo previše.
I zašto ne bismo gradili...tamo gdje su drugi rušili. Krenuli istim putevima, tamo gdje su se neki razišli.
Ima neke neizgovorene mudrosti u iskustvu. I s njom...i svakim novim otkrićem da ispravljamo ono gdje smo nekada griješili...rastemo. Gradimo...jedno bolje mjesto...sebe...i nas...i dom. Pa neka se napokon i lutanja zovu domom.
Ni sanjala nisam...
Post je objavljen 09.04.2010. u 21:39 sati.