Lavica sam po horoskopu. Kažu za lavove da su tašti, da vole pokazati se, biti viđeni, vole luksuzne i skupe stvari, pate na markice. Istina, volim lijepe stvarčice, uvijek ću ih odmjeriti. Ali ne patim za njima. Ima jako puno ljudi kojima je jedino bitno pokazati se. Lagala bih kada bi rekla da ne volim obući nešto lijepo, srediti se, ali nitko sretniji od mene kada to lijepo nađem još i povoljno. Ono što ne mogu razumjeti je zašto neki ljudi imaju tako silnu potrebu pokazati koliko dobro "stoje". Pa često izlaze i van svojih mogućnosti, uvale se u dugove, samo zato da bi svima pokazali kako imaju baš te cipele, baš te traperice, te....štogod to bilo što baš svi sada nose a nerazumno je skupo. I nepotrebno. I jednako kvalitetno ili nekvalitetno kao iste takve cipele koje su bile 3 puta jeftinije. Ne mogu shvatiti ni ljude koji nose torbe vrijedne 200 000kn... kako sami sebi pogledaju u oči kad se sjete koliko bi gladnih ljudi nahranila jedna ta torba? Vjerojatno se ne sjete. I zaista ne mogu sa sigurnošću reći da u nekom paralelnom svemiru u kojem bi imala nezamislivo puno novaca ne bi i ja nosila takve torbe. Samo se nadam da ne bi. Jer zaista mi se gade takvi ljudi. Koji nečemu toliko bezvrijednom daju toliku važnost i vrijednost. Dobra je ona izreka, daj čovjeku moć pa ćeš vidjeti kakav je.
Pa možda nije loše u onim trenucima kada nam krene, kad se malo razbahatimo sjetiti se tko smo. Jesu li važne sve te bezvrijedne stvari ili nešto drugo. Jesu li važniji iskreni osmjesti i zabava ili uštogljeno pokazivanje onoga na sebi, a u sebi nosiš pustoš...dosadu, prazninu.
Nekoliko godina svog života provela sam u svijetu koji je lagano blizak tome. Ma samo mrvicu, nije to bio neki veliki luksuz, ali za mene je bio. A često je bio i ogromno pretjerivanje u odnosu na mogućnosti. Svijet koji sam jednim dijelom oduvijek prezirala, no nekako sam se našla u njemu. Priznajem, možda sam i zavidjela tim ljudima prije nego što sam taj svijet dobro upoznala. I bilo je lijepo, jer sam bila u mogućnosti iskusiti puno toga. Voziti gliser, svako toliko odjuriti na more, ljetovati na najdražem mi otoku. Isprobati fine hrane, posjetiti puno mjesta. I bilo je lijepo i bili smo sretni. Isprva. Kasnije se nekako izgubila radost u svemu tome. Osjećala sam da ne pripadam tome, da nikako ne želim biti dio te stalne utrke u kojoj je bitno imati najnovije stvari, vidjeti sva fensi mjesta, biti viđen...sve raditi zato da to pokažeš drugima. Koliko ti možeš. I sve manje opušteno uživati, sve više biti u grču kako doći do sve skupljih stvari, sve daljih mjesta, daleko iznad tvojih mogućnosti. Samelje te to.
I sada se opet silno veselim vidjeti more nakon više od godine dana. Veselim mu se daleko više nego svih ovih godina kada sam odlazila dolje po desetak puta godišnje. I bit će to neopisiva sreća pozdraviti to moje plavo čudo koje volim kao što volim samo one najdraže. I nije važno kamo ću ići, nego s kim. Koga ću držati za ruku, buditi u pet ujutro da zajedno idemo fotkati izlaske sunca. S kim ću se smijati i s kim ću pjevati. Neki ljudi to ne mogu shvatiti. Da nisu važne krpice koje nosimo, auti koje vozimo i hoteli u koje idemo. Nego duh. Ljudi. Povezanost. Zaista ih žalim, jer im je sjaj važniji od sreće. A sjaj je prolazan...sreća i lijepe uspomene uvijek ostaju.
Jer za ljubav treba imat dušu...
Post je objavljen 27.04.2010. u 07:46 sati.