petak, 24.12.2010.
Poglavlje posao zatvoreno
Zaključala sam se. Napisala da sam na godišnjem sve dogodine pa još i duže. Osjećam se lagano kao perce, kao osnovnoškolac na praznicima, kao da više nema tereta. Ne može više nikaka inspekcija uć, ne može me nitko više gnjavit, ne mogu ni ja ovdje više od sebe dat.
Vani je kiša, ljudi u sivom napadaju pekare i tegle iz njih tone kruha, ljudi s autima mrgodno gmižu dok proklinju kišu, dan, život i ne dižu se sa trube. Truba je ispušni ventil. Trube se danas pošteno ispuhuju.
Vani je ratno stanje.
Čestit Božić svakome.
četvrtak, 23.12.2010.
Došla je danas. Sva živčana, božićno crvena i pomalo nakostriješena. Nešto na njoj ipak nije bilo prijeteće, iako se još s vrata krenula predstavljati kao inspektorica rada i mahati mi onom njenom značkom, od pogleda na koju mi u želucu uredno prokuha, a stolica se instant pretvara u šalšu. Objasnila je žurno da upravo radi u susjedstvu i da ima veliki problem i da bi me molila za uslugu.
Radila je kod susjeda picajola, koji je prije par mjeseci za dućan od žene dobio kaznu, jer nije imao u dućanu obavijest o posjedovanju bilježnice u koju neutješne mušterije mogu suzama ispisivati svoje doživljaje. Kazna je bila trijs milja kuna, na što je susjed odlučio zatvoriti dućan, poslat ženu doma, a inspektorat i država nek se jebeju sa svojim glupostima. Ko im jebe njima mater, budalama.
Susjedu je ostala na grbači picerija u kojoj se nesretnoj inspektorici baš pokvario njezin portabl printer, baš sad kad je trebala isprintati taj jebeni izvještaj, pa se sjetila da u blizini ima neka printaona pa je dotrčala sva usplahirena molit za uslugu.
Naravno da bih joj napravila svaku uslugu. Očistila stan, pomilkila je po glavi, popravila joj frizuru, ten, izglancala cipele, skinula joj ono salo oko struka, podigla sise, ma sve, sve, samo dok je usluga i dok mi ne dolazi poslom svojim. A ko jebe susjeda i taj izvještaj na kojem je sigurno zaradio još jednu kaznu za nešto. I ko jebe to što smo mi zečevi u šumi, a vuk je baš sad ćopio njega a mene nije. I ko jebe to što upravo pomažem vuku da ga bolje stegne.
Pa sam tako ljubazno printala joj sve po spisku, kad me ona isto tako ljubazno priupitala da je li je ovo sve moje ili sam ja samo studentica na ispomoći. Na što sam se razlila po cijelom podu i krenula joj lizati potplate zajedno s onim oštrim štiklicama, da, ja sam upravo to, studentica, a cijeli život je predamnom! jupijej. I hihihi, hahhaa, ma hajte molim vas, jelte... zrak je naprosto cvrčao od ljubaznosti i dragosti, dok mi je od silne zahvalnosti odlučila otkriti novi horror za nas male zeke. Naime, reče ona prigušenim glasom, postoji sad jedna knjižica o evidenciji o dolasku, boravku i odlasku s posla, koju svaki zaposlenik mora voditi i koja mora biti tu na radnom mjestu. Ukoliko knjižice nigdje nema, e onda se kazne kreću od 60-90 tisuća kuna. I da to obavezno kažem svom šefu i da nek on to sa knjigovođom vidi, i da je to knjigovođa nama trebao već reć jer knjigovođe, navodno, to znaju.
Naravno da pojma nemam o tome, naravno da ni šefonja nema pojma o tome, a pretpostavljam da i knjigovođu boli kurac. Knjigovođa je naš stara garda koji u svojem opisu posla ima samo zbrajanje prometa i onda uštimavanje zbroja sa stvarnim stanjem i ništa više od toga. A sa šefonjom sam već prošla jednu neuspješnu svađu oko moje želje da se knjigovođa zamijeni nečim mlađim, bržim i sposobnijim, pa sam oko papirologije, pa i oko svega digla ruke. Isto kao što je šefonja digao ruke i rekao meni da neka ja to vodim.
Da, baš mu daleko ja to na ovaj način mogu odvest...
No sad, ipak i s obzirom da sam preimenovana u studenticu na ispomoći, nevino sam obećala to saznanje podijeliti sa šefom i zahvaliti nebesima na ovom neočekivanom daru u obliku preljubazne i predrage inspektorice. Plavuše, isto kao ja.
Samo moja kosa kraća. Pamet bi trebala onda biti duža. Trebala bi.
Poslala sam šefonji mejl s posjetom inspektorice i rasponom kazne. Ukoliko ga ne strefi novi infarkt, uspjet će sutra pročitati i drugi mejl gdje je inspektorica samo draga ženica koja daje protuuslugu na uslugu.
I neću se više nervirati oko toga što živim u državi gdje se dobija kazna u rasponu od 60-90 tisuća kuna zato jer se ne upisuju radni sati, ali zato poslodavac može mjesecima ne uplaćivati doprinose i ne davati plaću, a da mu taj isti inspektorat, koji, navodno, štiti radnike, ne može ništa.
I neću se nervirati zato jer svi lažu da se poduzetnicima otežava preživljavanje.
Super je biti poduzetnik u Hrvatskoj.
Imaš radnike, jebeš ih da si pišu sate i minute, prijaviš ih na minimalac, a onda im još i ne moraš uopće dati plaću i sve je po zakonu.
Samo je još važno da u dućanu imaš obavijest da posjeduješ bilježnicu o pravu na pisani prigovor u skladu sa čl.8.st.2. Zakona o zaštiti potrošača.
Neću se nervirati i neću si radit šalšu po crijevima.
Razmišljam o tome da se prijavim kao čistačica na neki kruzer i odem daleko daleko najdalje i da me nema mjesecima.
Plaća preko hiljadu eura,
Smještaj Džaba.
Troškovi nikaki.
Da okusim malo tu razliku u odnosu na ovo preživljavanje.
Plaća = 3000 kn.
Garsonijera = 2000 kn.
Stručna sprema = Visoka
Sposobnost preživljavanja = 0,5
Posebna sposobnost = uspješno oponašam izgled studentice na ispomoći
Skrojena za čistačicu na kruzeru.
A sad idem mirne duše kod susjeda poručati si jedan komad od pice.
Sutra mi je zadnji radni dan.
Valjalo bi to malo proslaviti.
Da, baš bi.
utorak, 21.12.2010.
božićna
Inače nisam neka obožavateljica Božića, kolačiča, šarenih papirića i svega toga što ovo doba godine nosi, čak štoviše, dapače, to nešto što zovu Božićni duh nikad me nije nikamo ponijelo. Čak štoviše, dapače, iritira me to neko veličanje dobrote i širokogrudnosti u par dana godišnje. Kao da sve ostale dane možemo biti namrgođeni ubojice stisnutih šaka i hladnog srca i to je onda ok.
Zašto jednostavno ovo ne proglase dijelom godine kad svi moraju MORAJU trošiti jer to je dobro za ekonomiju, a ne zato jer im je srce toplo, a krv crvena.
Ne razumijem Božić ni sa duhovnog ni sa materijalnog stajališta, a ponajmanje kad to dvoje u međusobnom srazu pokušavaju dobiti fertilnog potomka. Božićnog duhića.
Ali se oko toga nit ne uzbuđujem. Ne mogu shvatiti i jbtg.
Ipak, ne mogu ni ne primjetiti da ove godine tog duhića ne vidim nekako nigdje. Doduše, nisam ga ni prije viđala, uopće ne znam kako izgleda, ali viđala sam tu i tamo to isforsirano kreveljenje na licima onih koji znaju oponašati to nešto što bi trebalo biti tako kako bi trebalo biti. To neko oponašanje iskrene sreće na licima prodavača i kupaca pretrpanih šarenim vrećkama. I nije da to ne vidim baš samo radi toga jer s novom godinom naprasno završavam svoj siroti jedanaestogodišnji radni staž i jer nemam nikakvog razloga za Božićno kreveljenje, i nije samo zato jer nešto ove godine slabo svjetle lampice i ukrasići po fasadama, slabo se čuje muzika, ne miriši hrana, ne vrište izlozi... ljudi se ne smiju, ljudi su nadrkani, ljudi na cesti su većinom namrgođene ubojice stisnutih šaka i hladnog srca, ljudi više ne dišu duh Božića, ljudi samo bauljaju okolo kao zombiji.
I hladno je, i zima je i pomrčina je i svi nekako ustuknu kad im kažem da više neću raditi, svi nekako povuku šake prema sebi kao da je to moje nešto zarazno pa ne žele doć u dodir s time, i nitko nema utješnih ma naći će se već nešto riječi, svima se nekako usne skupe, svi gutaju knedle.
Nitko ne zna što je duh od Božića, zapravo.
ponedjeljak, 20.12.2010.
kukurik
Opet je ponedjeljak, opet sam se izbacivala iz kreveta prije sunca, prije dana, opet vozila dugo i opet sam zbunjena jako.
Slušala sam jučer zvona kako mole posjetitelje na jutarnju misu, i čudila se kako još uvijek postoje ljudi koji žive usred grada, koji oko sebe imaju izvore, vrutke i virove raznih informacija, i koji, svejedno, idu jutrom u crkvu i pobožno slušaju tamo nekog umantijanog momka. I kako još uvijek postoje ljudi koji uzimaju zdravo za gotovo i vjeruju svemu što im se servira. I koj klinac nisu već izumrli. Bit će da je zato jer je umantijani momak rekao da se valja razmnožavati, pa ga ovi zdravozagotovo slušaju. Nikad neće izumrijeti takvi ljudi.
Onda sam se čudila malko i tome što televizija pokazala da postoje isto tako ljudi koji vjeruju da Sanader nije kriv, nego da mu podmetnulo.
Danas se opet nalazim u čuđenju. A nisam ni pjesnik, ni pjesnikinja.
Samo čudakinja.
Hoću-neću, portali me navlače na politiku, serviraju sve to nešta i onda se hoću-neću pitam da li da vjerujem Kukuriku koaliciji kao što neki vjeruju Sanaderu.
Internet kaže da su oni Kukuriku zato jer su se našli u restoranu Kukuriku u Kastvu i to im se baš svidjelo. Iskustvo mi govori da se ne može svatko naći u Kukurikuju, jer je to mjesto rezervirano za jahtaše, pravnike a znadem i jednog potkoženog šanera koji se tamo ženio. Hranio ekipu nakon ženidbe, da budem preciznija. Dakle, duboki džepovi.
Koalitičari dubokog džepa kažu da je njima to baš super, jer tamo se nije važno najesti i preždrati nego jesti malo a dobro a fino a slatko.
Dakle, oni govore svijetu da nisu oni kao neki tamo barbe kojima je važno samo napucat se janjetine i krumpira, nego su oni fini jedači.
Kao što je fina drolja od jeftine seljančice puno bolja.
A Kukuriku je baš super jer znači buđenje novog dana.
Dakle, sa pi jar točke gledišta, ime im je višestruko super. Znači da vole fine stvari i da se javljaju u zoru i donose novi dan.
Da su se kojim slučajem odlučili oformiti u metropoli u nekom finom mjestu gdje se jede malo a dobro a fino a slatko, onda bi se morali zvati Prasac koalicija.
Što sa pi jar točke gledišta ne bi bilo baš jako spretno, ali meni bi onda bili mnogo smišni i mnogo draži.
Ovako... ne vjerujem baš ni tim pijetlićima koji jedu fino na finim mjestima.
I spava mi se, jako, jako.
Ponedjeljak...
srijeda, 15.12.2010.
novogodišnje odluke
Inače to ne radim, inače mi je debilana, sve što učinim za novu godinu jest da dobijem neki rokovnik i onda u njega pišem nešto prvih par tjedana i sad imam puno rokovnika sa pošaranim stranicama na početku ( i to tako da rukopis počinje bolesno urednom igrom i završi prirodno zdravim škrabotinama ), i debelim ostatkom praznih bijelih stranica, i nikad to nije profunkcioniralo na duže staze.
Nije mi to prirodno. Nešto odlučiti i onda sebe na to silovati jer... ne znam zašto.
Iako mi odluke ne padaju teško.
Jednom kad sam odlučila prestat pušit, prestala sam.
Kad sam odlučila da neću više bit debelom, smršavila sam.
Kad sam odlučila prestat bit anoreksičnom, počela sam trenirat i jest.
Kad sam odlučila nikad više ne javiti se Bivšem, nisam nikad više.
Kad sam odlučila živjeti bez seksa određeni broj godina, nisam se seksala.
Kad sam odlučila pisati u rokovnik, nije imalo ni smisla ni težinu.
I ništa od uspješnih odluka nije palo na novu godinu niti u ponedjeljak. Palo je kad je bilo zrelo. Samo od sebe.
I odricanje od seksa može biti zrelo usred vrhunca reproduktivnog razdoblja. Jer i nema baš neke težine odricati se od seksa u osamdesetoj godini života.
Tko to ne može razumijet, ne može. Jebe mi se za tuđe granice razumijevanja drugih ljudi, ionako.
Ove godine sam si ipak zadala novogodišnji rez.
Javila šefonji da postojim do nove godine, a onda želim knjižicu nazad, a on neka si vozi strojeve kamo god želi. Odmah potom je dojurio i ispričao kako se proveo za vikend na skijanju. Ni riječ o knjižici. A ni ja njemu o tome kako je voda došla preko glave.
Ipak, od 01.01. to je to.
Novi kraj i novi početak.
Novi početak će vjerojatni biti put povratka mami i tati pod roditeljski krov, možda i put u depresiju i još dublje beznađe, a možda se nešto desi, možda isplivam.
Osim toga, ugasit ću usidjelicu. Ona je počela postojat ravno prije dvije godine i bila je onda uredno zaposlena usamljenica u ilegalnoj vezi. Sad je stvar obrnuta. Nema više smisla da postoji. Umjesto nje rodit će se nešto drugo. Neka nova inkarnacija nezaposlene građanke srednje životne dobi u zemlji kojoj je isto voda došla preko glave.
Bit će to još jedan zanimljiv period života.
utorak, 14.12.2010.
Svakog dana mislim, palim, koj kurac ustvari radim?
Prije dvadesetak godina skupili su se hrvatski glazbenici svi redom i snimili himnu ljubavi svoje prema Domovini kojoj žele pomoć pjesmom, isto kao što je Geldof onomad želio pomoći gladnim Afrikancima. Snimili su isto tako spot, gdje svi uglas pjevaju i natječu se u kombinacijama najpatetičnijih izraza lica koje se najbolje nose uz riječi domovina, ljubav, vječno, istina. Onda su taj spot vrtili na televiziji i forsirali na radiju, sve da održe duh napadnutog naroda iznad zemlje, visoko u nebesima, tamo odakle su Božjom rukom izabrani potekli pa se sad našli u nezavidnoj situaciji. Puštala se ta pjesma u svakom mogućem i nemogućem trenutku, a obavezno prije spavanja i još obaveznije, nakon svakog dnevnika gdje je zabrinuti spiker pozdravljao branitelje ma gdje bili, pa je moj susjed, branitelj svoje terase porijeklom iz Nuštra, običavao tu pjesmu nakon dnevnika puštati nabijenu do daske i sa sigurnosti terase svoje, na sav glas jebati svim Srbima četničku mater. Onda mu je moja mama uredno odgovarala nabijanjem narodnjaka i karačenjem njemu njegovog ustaškog oca. I tako se vodio rat u mojoj ulici. U to vrijeme se je domoljubni susjed brže-bolje upisao u hadeze i postao ravnateljem škole. Osnovne. Jer su ga iz srednje izbacili radi problema s maloljetnicama. Navodno. Isto tako, kao pravi zaljubljenik u svoju domovinu, najstariju je kćer dao upisati u srednju školu u Italiju. E, tu je moja mama zaključila da je ona pobijedila, jer njegova ljubav je proračunata, a njezina je prava, nepatvorena. Iz tog razloga ja danas imam i srpsko državljanstvo, a njegova kćer talijansko. Danas ja mogu tražit posao i po Hrvatskoj i po Srbiji, a njegova kćer ima fin posao tamo u Europi i ne mora ga tražiti. Dakle, definitivno je ljubav prema Domovini nešto radi čega vrijedi ginuti.
No, to je samo igra ljudskih sudbina, niš posebno, ono što me danas skoro svaki dan zbunjuje jest reklama B-neta u kojoj su neki glazbenici posudili svoje glasove nekoj parodiji na onu pjesmu prije dvadeset godina gdje neki, a po glasvoima rekla bih isti, glazbenici skupljaju obrve i krše ruke i spominju istinu, a sad gledam u neku facu koja se, očito prenemaže i očito glumi debila, i slušam onu melodiju koju vezujem samo uz hrvatsku domoljubnu pekmezu, i jednostavno ne mogu izabrati onu pravu između svih poruka koje mi reklama šalje:
1. Hrvati su okrenuli ploču pa sad pjevaju drugu pjesmu
2. Hrvati su evoluirali u imbecile kojima je na čelu alfa idiot sa svojom mutavom pratiljom
3. Hrvati su evoluirali u montipajtonovce koji se sprdaju na račun vlastitog domoljublja.
4. Hrvati su prodali svoje domoljublje za satelitsku televiziju, umjetnu bundu, debeli lanac i sjebanu spoznorušu.
5. Hrvati su vakcinisani na smisao za humor i on im ne može ništa
6. Hrvati su spali na veličanje stalelitske antene
7. Hrvati smišljaju reklame kojima pokušavaju nekoga iritirati
8. Hrvati ne znaju smisliti reklamu
9. Hrvati su u kurcu
subota, 11.12.2010.
Subotom...
...je tako slatko doći na posao, donijeti kavu, zaključati se, nabiti muziku na sav glas, pokazivati srednji prst nesretnicima koji misle da je radni dan meni kao i svim drugima, pa upiru zbunjeno na zasrana vrata, sjediti opušteno u trenirci i sređivati kaos od računa.
Da nije ove zadnje tlake, bilo bi savršeno....
Uvijek neko sranje.
četvrtak, 09.12.2010.
Nadgrobna
To s krizom ili bez nje, vidim mnoge ljude koji je negiraju, nekima je još uvijek dobro, neki se još uvijek usuđuju govoriti da je kriza izmišljena i da se nikad nije ovako dobro živjelo. Npr, Mužjak, on se voli služiti tom izmjerom postotka života danas u odnosu na prije sto godina. Pa sad imamo vodu tekuću, struju, internet, toplo nam je i siti smo, zdravi smo i super nam je i nikad ljudi nisu živjeli tako dobro kao što žive sada. Ja bih ga na to opet mlatila mokrom krpom. Jer nisam živjela prije sto godina, ali jesam prije deset i znam kako je bilo onda i kako je sada.
Dvanaesti mjesec, u grafičkom svijetu, bio je mjesec kad se radilo od osam ujutro do osam navečer, narudžbe se jedva stizale ispunjavati, tražila se pomoć honoraraca, pisali su se prekovremeni, a na kraju, pred Novu godinu, običavala bih se "obogatiti", jer uz Božićnicu i prekovremene, plaća bi se i više nego poduplala. Prvi mjesec je onda bio šok, nakon svakodnevnog dvanaestosatnog rada, nastupilo bi vrijeme tupila i beskorisnosti i opasnosti za bolju depru, pa bih taj problem rješavala nekim putovanjima. U toplije krajeve, naravno. Tamo se grijala na suncu. I onda se sva sretna i vesela vraćala nazad i opet na posao. Ne bih tražila od života više. Svakodnevne normalne prihode, da nešto ostane sa strane, da se može malo putovat i da se može malo budućnosti si splanirati. Barem do sljedećeg putovanja. I da nisam pritom u minusu, ali ako treba, da mogu uronit jer se na prihode mogu osloniti.
Danas, dvanaesti mjesec u grafičkom svijetu ne znači više niš. Moglo bi se reć da je web pobijedio uništavanje šuma, ali prije bih rekla da se mladi poduzetnici nisu toliko uspjeli ekološki osvijestit, koliko su uspjeli propast ili barem shvatit da nemaju za novogodišnje poklone i da jebeš kalendare, rokovnike, blokove i sve to što se prije sumanuto dilalo. Sad to rade samo rijetki. Retro poduzetnici koji još nisu stigli zauvijek zaključat, pa misle da je u redu hvaliti se okolo s kalendarom i vlastitim logotipom. Za to vrijeme, male tiskare propadaju. Zajedno njima propadaju ljudi koji više ne mogu trošiti, zajedno s tim ljudima propada ostatak trgovine, jer oni koji prodaju nemaju kome. To je bit krize.
Mužjak to ne razumije. Ja zato razumijem njega, jer on ima tu sreću da se dobro uhljebio u državnoj firmi, jer ima plaću na koju uvjiek može računati, jer ima vlastiti stan, jer nema kredita, jer isto mu je sad kao prije deset godina. Meni zato nije. I zato bih ga mlatnula malo da se skine sa svojeg trona dobrostojeće oholosti i proba malo shvatiti. Ali to je naš problem.
Meni bi bilo bolje da se pohvatam malo sa svojim problemom. Kako dalje?
Prije deset godina, opet ja kao stara navijena baba, prije deset godina, dakle, tražilo se u prosjeku desetak grafičkih dizajnera na mojposaohr. Danas se traže dvoje, od to dvoje jedno se traži u firmi gdje sam nekoć radila i uvalila bih danas tamo samo smrtnog neprijatelja i onda mu se iz prikrajka kreveljila. Drugim riječima, nema posla u ovoj struci... što opet ne znači da se živi loše u ovoj struci, sigurna sam da još uvijek postoje neki koji su dobro plaćeni isto kao što postoji deem koji svojim uposlenicima daje Božićnicu.
Ja sam zadnju svjou Božićnicu dobila prije šest godina. Od tada se tješim da je Božić debilana i da ljudi su idioti koji padaju na šarene lampione kao glupavi noćni leptiri. I da mene to ne dira, jer djed Mraz, djed Božičnjak, djed nakurnjak je ionako reklamna lutka Coca cole. Djed Mraz je pokretač kapitalizma i potrošačkog društva. Oni koji nemaju što trošit nemaju što ni tražit u takvom društvu. Vjerojatno je da ti isti ni ne vjeruju u djeda mrazu.
A ja sam realna i ne vjerujem u prazne priče.
Što i dalje ne rješava moju egzistenciju.
Biti na lošem radnom mjestu, biti bez plaće i nije toliko loše ako su ti otvorene neke nove mogućnosti gdje se možeš uvaliti i probati. Ako nisu, onda to može biti osjećaj sličan onome kad stojiš na vlastitom grobu. Iako bi to trebao biti smirujuć osjećaj, jer značilo bi da je sve ionako gotovo. Ali, opet stojiš i ne znaš kuda i nemaš kamo.
Da, to je nasličnije tome.
srijeda, 08.12.2010.
svijet je u glavi
Ono kad mislim da je loše, loše i da ne može gore, obično tamo i krene. Pa me onda gazi. Nije dosta da je knjigovođa godinama skupljao neke razlike, pa tek sad odlučio reći da se to na računu mora izjednačiti tako da ja izvadim iz svojeg džepa, nego je još i stroj našao crknuti danas. A njegov serviser i dijelovi broje par tisuća, naravno.
Šefonji ništa ne mogu reći, jer, osim što danima nit ne dolazi, nit se javlja, već smo se odavno posvađali oko toga kako je knjigovođa njemu super a meni zakurac, a ovo sa strojem i njegovim dijelovima samo znači da možda neću ovaj mjesec skupit sebi za svoju tri milje kuna plaju. To se njega ne tiče. Njemu se jebe i boli ga kuronja. A meni je preostalo da se grizem i brinem i računam koliko sam s tim poslom u plusu, a koliko u minusu.
Struju još nisam platila, sad je to već četvrti mjesec, sigurno će i to biti blizu tisućice.
To koliko je mučno i frustrirajuće jebat se s tim poslom i ovakvim životom, i to ne toliko koliko je teško, već to koliko mi nabija osjećaj nesposobnosti i manje vrijednosti, to ne mogu više ni opisivati, to treba živjet.
Danas, kažu, sunovratit će se temperatura. Tim gore, kad je hladno, još je teže, sve nekako. Teško je hodati ulicom i cvokotati, nemoguće je ugrijati se klimom, teško je zamisliti nešto veselo i toplo, upravo zato jer je hladno. Kad je ljeto, sve je lakše, nije onda strašno ni kad ukinu struju, ni kad auto stane nasred ceste, ni dok se šećem ulicom ne moram nigdje bježati i ne moram cvokotati. I ako me kiša smoči, nije nužno da se smrznem.
Bolje miješati alkohol nego beton
Mužjak mi je jučer mudro objasnio kako treba stvari koje mi se događaju procesuirati u glavi i onda se odmaknuti od njih, jer ono kako ih ja doživljavam je, na kraju, jedino važno. Nije uopće bitno to što se događa, bitno je kako ja to doživljavam. Kad mi takvu mudrost ispljune, ja bih najradije uzela usranu krpu i onda ga mlatila po pametnoj glavici, pritom objašnjavajući da se samo treba odmaknuti i to sve nešto. I da to što ga mlati krpom nije njegov izvor užitka, radosti i seksi igrica, nego mu se to samo tako čini. I to što mu se čini to nije svijet oko njega, to je samo svijet u njegovoj glavi.
Ipak sam se odlučila za mudrost, pa umjesto izazivanja razloga za pomirbeni seks, odabrala malo živjeti kao da je sve oko mene super i pet. Kao na reklami. Izabrala sam si za taj projekt reklamu da, imam toliko godina ali nemam bore koje to pokazuju i odlučila, ničim izazvana, nagraditi se niveom Q10, e da bih i ja onda izgledala kao dvadesetogodišnjakinja koja je umislila da ima 40. I krenula hrabro put deema. Tamo mi je cijena na polici objasnila da one preko 35 moraju imati nešta malo više na računu, e da bi izgledale kao da su oko 25. I da se to nekako podrazumijeva, što je godina više, to su kreme skuplje. Ne zato jer su čudotvornije nego zato jer si kremu za starije, prosječne studentice ne bi nikad mogle priuštiti. Pa su zato one kreme za pedesetogodišnjakinje još skuplje. Jer se od toliko starijih, normalno, očekuje da su u svom životu još više zaradile.
Opsovala sam niveu, deem, život, očekivanja i predviđanja i zahvalila se balea surogatu za to nešto skupo. Kupila 5 stvari po cijeni jedne izgledam a nemam kreme. I još mi uvijek nije jasno kako taj šoping pomaže ženama da se osjećaju bolje, meni to nikako da upali... možda skužim neki drugi put.
Sad barem imam surogat čudotvorne kreme i vrijedno ću se mazati svako jutro/večer/između i jedva dočekat da se probudim dvadeset godina mlađa. Sa ovom pameću, naravno.
Ovako pametna, naravno, odlučila sam nastaviti gledat svijet ružičasto i, u skladu sa stavom pozitivnim, ignorirati i knjigovođu i crknuti stroj i potrošit još dvjesta kuna, to zato jer nije bitno što se oko mene događa, bitno je da je sve dobro u mojoj glavi. Pa sam u svojoj glavi zaključila da se trebam upisati na neku aktivnost koja će pomladiti i tijelo i izabrala spinning. Da zajebem svoje srneće nogice i da se pretvorim u ženu hulka koja davi svojim kvadricepsima. Spinning je isto jedna debilana na razini nivee Q10, ukratko, radi se o jahanju sobne bicikle koja se od ostalih sobnih bicikala razlikuje po tome jer na ovoj piše spinning. Velikim štampanim slovima. SPINNING. Osim toga, ovdje postoji i trener/ica koja istovremeno vozi i naređuje, a sad se dignimo, a sad sjedimo, a sad brže, a sad sporije, a sad ubrdo, a sad ravno, a sad ponovimo....
Pa sam onda pedalirala tako vrijedno kao da jurim brdima i ravnicama a sunce sije i mene grije.
I sad su mi mišići tako fino natečeni i vreli. I zima može počet. Brže bolje prije negoli se ohlade i ukoče.
I sve baš super, sve za pet...
utorak, 07.12.2010.
Svakidašnja
Ako su vikendi prepušteni hedonističkom iživljavanju, onda epopeja preživljavanja sasvim fino ispuni ostatak tjedna i časno održi pritom ravnotežu u svemiru i mojem poimanju svijeta.
Radnim danima nema toplog stana, nego je tu malena vlažna grobnica, nema kade za dresiranje tuljana s beskonačnim izvorom iz toplane, nego je tu malena sjedeća plastikica s loše zakitanim spojem sa pločicama i urednom muficom tamo na spoju, i bojlerom veličine dovoljne da se toplom vodom opere suđe jednog ručka za jednu osobu, nema staklenog zida na južnoj strani, nego južna strana ne postoji uopće, ali ima zato jedan zakrabuljeni prozor na sjeveru, kojeg bura rado voli pomilkiti i dva bunkerska otvora na istočnoj strani, aman taman da, u nedostatku pametnija posla i pogleda na more, razgledam minorne promjene na susjedovoj, par metara udaljenoj fasadi, nema centralnog grijanja, nego jednu klimu visoko gore ispod stropa koja sasvim solidno grije gornjem susjedu pod i pada u nesvijest svaki put kad je vani nula i sve ispod nje, nema balkona za sušenje rublja, nego se i rublje i ja zajedno sušimo, ono meni nasred sobe miriši omekšivačima, ja njemu iz kutka svojega probavnim smetnjama. I nema smješka koji se svemu tome veseli, nego su posvuda nezadovoljni ljudi koji ne znaju biti sretni jer vani pada vječita, vječita, vječita kiša. I sve je crno, sivo, mokro i prljavo. I kako ćemo tako mi dalje?
I posao. I knjigovođa. I šefonja. I pdv. I računi, računi, računi. I onih 250 E koje svaki mjesec moram namaknuti za hladnu grobnicu sa klimom u nebesima. I to sve što me gazi kao u nekoj lošoj socijalnoj priči. I vrijeme koje prolazi. I sve to nešta.
I jučer je bilo loše vrijeme. I kiša i vjetar. Vjetar mi je samljeo jeftini kišobran kao mikser bananu, kiša me prala i ribala i prala cijelim putem kući. Putujem kući dvadeset minuta, pjehe. Jer je zdravo. Jer ne dam za pokaznu. Jer dva mjeseca pokazne isto je kao jedne bolje cipele. Cipele su promočile. Planikine neke, nazovi niske gojze, kupljene lani za 600 kn, kao jake su, dobre su, vrijede. Vrijede kurac. Rašile se sa strane i pustile vodu. Fuj Planika. Fuj, fuj. Ostale su cipele nasred sobe da se suše sa ostatkom robe dok vani pada kiša, a klima ne radi dok nikog nema doma i dok se gajba bespovratno hladi, hladi, hladi.
Natjeralo me sve to da pametujem pa sam ispametovala zato sinoć pakleni plan. Uzela ruksak i u njeg ubacila tenisice i traperice. Obula jutros stare tenisice i obukla one traperice mokre još od jučerašnje kiše. S idejom da ću do posla stić ionako skroz mokra, pa onda se presvuć. Zajebalo me nebo, ipak. Kiša posustala, a vjetar topli pirio aman taman da mi osuši mokre nogavice. Na posao, planovima uinat, stigla skroz suha. Nije loše, sad se na povratku mogu opet smočiti i sutra ponoviti postupak.
Trebaju mi nove cipele. I traperice. I mogla bih potražiti novi stan. Iako, nema veće debilane od traženja stanova i objašnjavajna ljudima tko sam, što sam, gdje radim i da li ću imati isti posao do penzije ili samo još koji mjesec... i hoću li te njihove precijenjene ćumeze moć plaćat uopće, i obećavat pritom da ću njihov cijenjeni namještaj iz drugog svjetskog rata pazit kao oko u glavi.
Jednom sam samo živjela u stanu sa srebrnim beštekom. I antiknim namještajem iz prvog svjetskog rata. Namještaj je bio izbušen crvima, a za beštek je gazda odavno zaboravio gdje ga je zadnji puta vidio. Pa se desilo da sam odlučila oribati neki ormar nikad raskužen i našla malo blago. I par setova šalica keramičkih, ne debljih od ljuske jajeta, i s drhtavom rukom iscrtanim egzotičnim pejzažima po njima. Ali takav se stan nalazi jednom u životu. I onda ostane nikad prežaljen. I lijepe uspomene zajedno s njim. I onaj prvi trapavosmiješni seks sa Mužjakom tamo je ostao u zidove urezan. I toplo je bilo tamo. I veselo. I živo. I sve to.
Sve ostale stanove nekako želim zaboraviti i u njih se nikad vraćati. Stanovi su valjda isti kao ljudi. Ja ih poznajem puno. I stanova i ljudova. Za jako malo njih sam se vezala.
Gradovi su isti ka` i ljudi. I brodovi su isti ka` i ljudi. Sve je to isto, kad se prema svemu ponavlja isti obrazac.
Ovo u čemu sam sada me ubija. Ali ja se i dalje toga držim. Lošeg posla i vlažnohladnog stana. I čekam da se oni odreknu mene. Ne ja njih. Nikako.
Što me ne ubije...
ponedjeljak, 06.12.2010.
lubav možda
Prošle su godinice. Dvije, tri. I još uvijek znam da je Mužjak zaljubljen. Znam to kad mu cvilim da mi je hladno i da mrzim zimu, jebeš zimu, i da sam jadna i promašena i kosa mi masna i na poslu mi strava i nikad niš od mene, znam to jer se onda samo nasmiješi i kaže da baš sam smišna i da zima je baš divna i onda osmisli dane u kojima će mi svaki dan pokazivati kako je zima samo u glavi, pa čak i ako nije, onda može biti baš jedan krasan osjećaj. Čak i onda kad ne mogu otključati auto jer se brava smrzla, i kad moram skidati ploče snijega sa šoferšajbe i kad mi prsti na nogama počnu vrištat, a oni na rukama se pretvore u ljubičaste kobasice, i kad mi iz nosa krenu visit sige, a usta se zalede toliko da više ne mogu ni tlačit, ni jadikovat, kad sve to sa smješkom i veseljem i stoički preživi, znam da to nije zato jer je supermen, nego samo zato jer je zaljubljen. Nitko drugi normalan to ne može. Podnijet. Izvest. Smješkat se.
I zima onda stvarno postaje super.
Kad smo u toplom stanu, kad se ukočeni šećemo po snijegu, kad odemo u fensišmensi restoran i tamo žvačemo delicije i govorimo si mmmmmmmmm, kad se vratimo u topli stan, kad mi beskrajno kuha šarene ručkove, kad oblači smiješne gaće do poda i sto slojeva džempera jer ide mužjak u lov na tržnicu, a vani minus stopedeset, i kad začini dan odlaskom u toplice i kad mi u sauni među gomilom golih morževa pokazuje mjesta gdje je onomad mislio na mene, kad se sve to ugura u jedan vikend, onda zima zaista jako vuče na rozasto. Pa se onda i ja krenem smješkat. I smješkam se tako cijeli vikend. Zaspem sa smješkom, budim se, a krmelji mi nasmiješeni, s druge strane kreveta njegovi se smješkaju mojima i smješkamo se tako cijelim danima. I dani nama. I nikad si ne govorimo koliko se volimo. Ni da li se uopće volimo. Riječi su precijenjene, riječima se to niš ne može reć. Ne tako jako kao očima i smješkima.
I krmeljima :)
četvrtak, 02.12.2010.
dziro
Više nije ni bolno to kako je očito da nikad neću naučiti zarađivati ...
srijeda, 01.12.2010.
Dan jebo ih Tele2 preko cijelog ekrana
Sve to tako u životu, em je realno, em je malo gore, malo dolje, malo je to sve bzvz, to sve što, mi ljudi, dajemo imena, boje i odličja stvarima, gledam tako sinoć tv, na tv-u pokazuju ljude, blagonaklono se smiješeći onima koji dobijaju nagrade i osvajaju nešta i onda se mršteći na one koji su nečemu krivi i nevaljani, umaraju me ti spikeri i njihove mimičke igre lica i to kako moramo mrziti one koji su učinili nešta što je loše, a padati na one koji su učinili nešta dobro. Kao da se učiteljici koja je spasila dijete iz bunara nije isto tako moglo dogoditi da joj je dijete istrčalo pred auto i da nije stigla zakočiti, e onda bismo se svi mrštili, a ona bi bila doživotno nesretna i obilježena. A i dalje bi ona bila ista osoba. Kakav napor i muka taj život u ljudskoj zajednici.
Isto se tako svi, iako ne baš svi, nekima je to skroz u redu, mršte na onog šofera autobusa što je nagazio na gas i pobio tri psa odjednom, i onda mu se ne može ništa jer po zakonu psi moraju biti na povodcu, i ako ih se ubija po cesti, onda to nije kažnjivo, iako, psi tu ne snose nikakvu odgovornost, jer oni ne poznaju taj zakon povodca i oni nisu znali da nisu smjeli šetat kraj ceste, možda, kad bi im se to moglo nekako objasniti, možda bi taj naš zakon imao smisla, ovako ima smisla samo u "našem" svijetu i jao si ga bićima koja su ovisna o nama. Jer u ovom trenutku, i u ovoj zemlji, imamo prava nekažnjeno gaziti pse i mačke i onda od njihovih vlasnika tražiti odštetu za razbijene branike. Možda u sljedećem trenutku budemo imali prava gaziti djecu, starce i retardirane osobe koje se isto budu šetali po cesti bez nadzora i povoda. Baš je napor ta ljudska zajednica. I to kako smo smislili pravo da bismo doskočili moralu. I to kako smo te dvije stvari tako bahato odvojili.
I zato mi je Assange junak dana. I dekade. I općenito. I ona što mu je smislila silovanje jer se predomislila usred jebanja, dabogda joj se pizda osušila. Toliko.
Bilokakobilo, moram si, danas si baš moram kupiti zimske gume. I onda zovem gumiservis da bi mi tamo oni rekli kako moram napamet znati koje točno gume trebam, jer da oni guma više nemaju, jer nekih imaju samo četiri a te su im zadnje i onda je to strašno komplikovano i joj si ga nama. I joj si ga nama s takvim gumiservisima gdje plaču jer Hrvati troše pare po Sloveniji, a onda kad treba prodavati, e onda oni nemaju gume. I onda kad budala zaglavi u snijegu, onda si je sama kriva jer nije išla u Sloveniju, ili jer nije kupovala zimske gume usred ljeta. Jer, tko je vidio imati gume u dućanu onda kad ih treba prodati???
Uf, totalno su me iznervirali. Idioti, kreteni i imbecili. E, sad ću se upravo iz inata odvest u Sloveniju i kupit tamo najskuplje gume koje imaju. Sve četiri!!!!