To s krizom ili bez nje, vidim mnoge ljude koji je negiraju, nekima je još uvijek dobro, neki se još uvijek usuđuju govoriti da je kriza izmišljena i da se nikad nije ovako dobro živjelo. Npr, Mužjak, on se voli služiti tom izmjerom postotka života danas u odnosu na prije sto godina. Pa sad imamo vodu tekuću, struju, internet, toplo nam je i siti smo, zdravi smo i super nam je i nikad ljudi nisu živjeli tako dobro kao što žive sada. Ja bih ga na to opet mlatila mokrom krpom. Jer nisam živjela prije sto godina, ali jesam prije deset i znam kako je bilo onda i kako je sada.
Dvanaesti mjesec, u grafičkom svijetu, bio je mjesec kad se radilo od osam ujutro do osam navečer, narudžbe se jedva stizale ispunjavati, tražila se pomoć honoraraca, pisali su se prekovremeni, a na kraju, pred Novu godinu, običavala bih se "obogatiti", jer uz Božićnicu i prekovremene, plaća bi se i više nego poduplala. Prvi mjesec je onda bio šok, nakon svakodnevnog dvanaestosatnog rada, nastupilo bi vrijeme tupila i beskorisnosti i opasnosti za bolju depru, pa bih taj problem rješavala nekim putovanjima. U toplije krajeve, naravno. Tamo se grijala na suncu. I onda se sva sretna i vesela vraćala nazad i opet na posao. Ne bih tražila od života više. Svakodnevne normalne prihode, da nešto ostane sa strane, da se može malo putovat i da se može malo budućnosti si splanirati. Barem do sljedećeg putovanja. I da nisam pritom u minusu, ali ako treba, da mogu uronit jer se na prihode mogu osloniti.
Danas, dvanaesti mjesec u grafičkom svijetu ne znači više niš. Moglo bi se reć da je web pobijedio uništavanje šuma, ali prije bih rekla da se mladi poduzetnici nisu toliko uspjeli ekološki osvijestit, koliko su uspjeli propast ili barem shvatit da nemaju za novogodišnje poklone i da jebeš kalendare, rokovnike, blokove i sve to što se prije sumanuto dilalo. Sad to rade samo rijetki. Retro poduzetnici koji još nisu stigli zauvijek zaključat, pa misle da je u redu hvaliti se okolo s kalendarom i vlastitim logotipom. Za to vrijeme, male tiskare propadaju. Zajedno njima propadaju ljudi koji više ne mogu trošiti, zajedno s tim ljudima propada ostatak trgovine, jer oni koji prodaju nemaju kome. To je bit krize.
Mužjak to ne razumije. Ja zato razumijem njega, jer on ima tu sreću da se dobro uhljebio u državnoj firmi, jer ima plaću na koju uvjiek može računati, jer ima vlastiti stan, jer nema kredita, jer isto mu je sad kao prije deset godina. Meni zato nije. I zato bih ga mlatnula malo da se skine sa svojeg trona dobrostojeće oholosti i proba malo shvatiti. Ali to je naš problem.
Meni bi bilo bolje da se pohvatam malo sa svojim problemom. Kako dalje?
Prije deset godina, opet ja kao stara navijena baba, prije deset godina, dakle, tražilo se u prosjeku desetak grafičkih dizajnera na mojposaohr. Danas se traže dvoje, od to dvoje jedno se traži u firmi gdje sam nekoć radila i uvalila bih danas tamo samo smrtnog neprijatelja i onda mu se iz prikrajka kreveljila. Drugim riječima, nema posla u ovoj struci... što opet ne znači da se živi loše u ovoj struci, sigurna sam da još uvijek postoje neki koji su dobro plaćeni isto kao što postoji deem koji svojim uposlenicima daje Božićnicu.
Ja sam zadnju svjou Božićnicu dobila prije šest godina. Od tada se tješim da je Božić debilana i da ljudi su idioti koji padaju na šarene lampione kao glupavi noćni leptiri. I da mene to ne dira, jer djed Mraz, djed Božičnjak, djed nakurnjak je ionako reklamna lutka Coca cole. Djed Mraz je pokretač kapitalizma i potrošačkog društva. Oni koji nemaju što trošit nemaju što ni tražit u takvom društvu. Vjerojatno je da ti isti ni ne vjeruju u djeda mrazu.
A ja sam realna i ne vjerujem u prazne priče.
Što i dalje ne rješava moju egzistenciju.
Biti na lošem radnom mjestu, biti bez plaće i nije toliko loše ako su ti otvorene neke nove mogućnosti gdje se možeš uvaliti i probati. Ako nisu, onda to može biti osjećaj sličan onome kad stojiš na vlastitom grobu. Iako bi to trebao biti smirujuć osjećaj, jer značilo bi da je sve ionako gotovo. Ali, opet stojiš i ne znaš kuda i nemaš kamo.
Da, to je nasličnije tome.