Inače nisam neka obožavateljica Božića, kolačiča, šarenih papirića i svega toga što ovo doba godine nosi, čak štoviše, dapače, to nešto što zovu Božićni duh nikad me nije nikamo ponijelo. Čak štoviše, dapače, iritira me to neko veličanje dobrote i širokogrudnosti u par dana godišnje. Kao da sve ostale dane možemo biti namrgođeni ubojice stisnutih šaka i hladnog srca i to je onda ok.
Zašto jednostavno ovo ne proglase dijelom godine kad svi moraju MORAJU trošiti jer to je dobro za ekonomiju, a ne zato jer im je srce toplo, a krv crvena.
Ne razumijem Božić ni sa duhovnog ni sa materijalnog stajališta, a ponajmanje kad to dvoje u međusobnom srazu pokušavaju dobiti fertilnog potomka. Božićnog duhića.
Ali se oko toga nit ne uzbuđujem. Ne mogu shvatiti i jbtg.
Ipak, ne mogu ni ne primjetiti da ove godine tog duhića ne vidim nekako nigdje. Doduše, nisam ga ni prije viđala, uopće ne znam kako izgleda, ali viđala sam tu i tamo to isforsirano kreveljenje na licima onih koji znaju oponašati to nešto što bi trebalo biti tako kako bi trebalo biti. To neko oponašanje iskrene sreće na licima prodavača i kupaca pretrpanih šarenim vrećkama. I nije da to ne vidim baš samo radi toga jer s novom godinom naprasno završavam svoj siroti jedanaestogodišnji radni staž i jer nemam nikakvog razloga za Božićno kreveljenje, i nije samo zato jer nešto ove godine slabo svjetle lampice i ukrasići po fasadama, slabo se čuje muzika, ne miriši hrana, ne vrište izlozi... ljudi se ne smiju, ljudi su nadrkani, ljudi na cesti su većinom namrgođene ubojice stisnutih šaka i hladnog srca, ljudi više ne dišu duh Božića, ljudi samo bauljaju okolo kao zombiji.
I hladno je, i zima je i pomrčina je i svi nekako ustuknu kad im kažem da više neću raditi, svi nekako povuku šake prema sebi kao da je to moje nešto zarazno pa ne žele doć u dodir s time, i nitko nema utješnih ma naći će se već nešto riječi, svima se nekako usne skupe, svi gutaju knedle.
Nitko ne zna što je duh od Božića, zapravo.
Post je objavljen 21.12.2010. u 17:17 sati.