Prošle su godinice. Dvije, tri. I još uvijek znam da je Mužjak zaljubljen. Znam to kad mu cvilim da mi je hladno i da mrzim zimu, jebeš zimu, i da sam jadna i promašena i kosa mi masna i na poslu mi strava i nikad niš od mene, znam to jer se onda samo nasmiješi i kaže da baš sam smišna i da zima je baš divna i onda osmisli dane u kojima će mi svaki dan pokazivati kako je zima samo u glavi, pa čak i ako nije, onda može biti baš jedan krasan osjećaj. Čak i onda kad ne mogu otključati auto jer se brava smrzla, i kad moram skidati ploče snijega sa šoferšajbe i kad mi prsti na nogama počnu vrištat, a oni na rukama se pretvore u ljubičaste kobasice, i kad mi iz nosa krenu visit sige, a usta se zalede toliko da više ne mogu ni tlačit, ni jadikovat, kad sve to sa smješkom i veseljem i stoički preživi, znam da to nije zato jer je supermen, nego samo zato jer je zaljubljen. Nitko drugi normalan to ne može. Podnijet. Izvest. Smješkat se.
I zima onda stvarno postaje super.
Kad smo u toplom stanu, kad se ukočeni šećemo po snijegu, kad odemo u fensišmensi restoran i tamo žvačemo delicije i govorimo si mmmmmmmmm, kad se vratimo u topli stan, kad mi beskrajno kuha šarene ručkove, kad oblači smiješne gaće do poda i sto slojeva džempera jer ide mužjak u lov na tržnicu, a vani minus stopedeset, i kad začini dan odlaskom u toplice i kad mi u sauni među gomilom golih morževa pokazuje mjesta gdje je onomad mislio na mene, kad se sve to ugura u jedan vikend, onda zima zaista jako vuče na rozasto. Pa se onda i ja krenem smješkat. I smješkam se tako cijeli vikend. Zaspem sa smješkom, budim se, a krmelji mi nasmiješeni, s druge strane kreveta njegovi se smješkaju mojima i smješkamo se tako cijelim danima. I dani nama. I nikad si ne govorimo koliko se volimo. Ni da li se uopće volimo. Riječi su precijenjene, riječima se to niš ne može reć. Ne tako jako kao očima i smješkima.
I krmeljima :)