nestašna usidjelica

četvrtak, 30.09.2010.

Smišno je to

kako uporno tražimo planetu na kojoj je život moguć... kad i na ovoj koju imamo ne znamo nego radit sranja.

nedjelja, 26.09.2010.

Radna subota nedjeljom

Bili smo prvi u koloni. Vozili mladoženju na vjenčanje i pušili s njim drogu. Mahali prolaznicima i oni su odmahivali nama. Inače ne pušim, ali ovaj put me povuklo usisavanje. Na fotoaoparatu mi je pisalo da ima još pola baterije, a ja sam bila taj dan to - službeni fotograf. S aparatom bez pravog fleša i s baterijom koja nije skroz crna nego, onako, volim partizan. Ah jebemu, daj taj dim i daj još! Onda nas je mladoženja ponudio bonbonima i svi smo složno i trezveno zaključili da nećemo to sad nego poslije. Pa smo dobili obične karamele i iskeženog mladoženju kojem ta fora svaki put upali. Fora.
Mladenka i njen drob do zuba kotrljali su se za nama, trubili smo put rive, na rivi smo okrznuli Bivšeg, bit će da se vraćao s gaže, njegovi su valjda bili svatovi prije mojih, instinktivno sam se povukla u tamniju stranu auta.
Recesija mi je pomogla da otmem posao nekom fotografu i uvalim se sa svojom polovičnom opremom i polovičnom cijenom. Da još uvijek imam posao na kojeg se mogu osloniti, investirala bih u taj jebeni fleš. Ovako, između jedne stanarine i jednog fleša, izabrala sam stanarinu. Što je kukavičluk, jer tko želi rasti taj mora ulagati, ne se stiskati. Na kraju ću bit stisnuta u ta četiri zida i više se neću imati čega odreći. Kažu tako svi američki jesajken gurui. A oni znaju.
Trebala sam, svejedno, uf, baš sam trebala kupit to sranje i obući ponosno svoju strukiranu košuljicu s dubokim dekolteom i onda se kočoperiti po rivi kao da znam što radim i kao da je sve u najboljem redu i kao da mi cvjetaju sve ruže svijeta. I onda me ne bi bilo sram da me Bivši vidi i pomisli kako je sve otišlo k vragu jer mu kradem posao. I pritom ponosno pokazujem sise.
Eh, taštino.
Ovako sam samo poželjela šatorsko krilo. Ili kukuljicu za vješanje. Ili da padne meteor. Ili zemljo otvori se. Ili bože spasi me i napuni baterije i onu mračnu vijećnicu svjetlom da se ta lica mogu razlikovati.
Ajde, barem mi je bilo urnebesno smiješno to kako žene, ko` na zapovijed, curkaju na spomen bračnih vrijednosti. Odman se vade maramice, popravlja šminka, oči krvave, emocije pljušte. A ja nemam pravi fleš da uvatim odsjaj vode na njihovim licima. Ijao.
Zato hvala ti božo na svim gikovima svijeta koji su osmislili fotošop. Ima sad sedam dana da radim, štukam i nadoštukujem.
Izdržala je baterija. I vijećnicu, i fontanu, i blesiranje na trgu i poziranje kraj mora.
I povratak sa kumom. I kum je pušio drogu, ali nije nudio bonbone.
I potom još slikavanja sa kunjadima, zrmanima, iz ovog sela, iz onog, pa svi zajedno, pa u kuhinji, pa u dnevnom, pa na terasi.
Mlada je imala 4 banke i prvi trbuh do zuba. Uredno nafilana trudničkim hormonima sreće i blaženstva. Volim vidjeti stare mlade s trbuhom. Pogotovo kad su starije od mene. Kao da mi to daje neke šanse, iako...
Proživljavala sam cijelo to stresno vrijeme svoju, poslovično obilnu, isporuku stjenke maternice i upalu mjehura na izdisaju i glad od trave i, bilo mi je naporno dozlaboga sve to. Sve što sam htjela bila je topla dekica i čajić i foteljica. Nikako gomila pijanih i nadrogiranih ljudi koji se klibere nonama i nonotima u nekim slično pogubljenim stanjima svijesti. Jedni isprani od vremena, drugi spaljeni od konzumiranja.
Poslije nisam mogla zaspat. Dugo. Pred jutro sanjala grdo. Sadašnjeg kako plače i krivi mu se lice i sebe kako pokušavam nazvati 112 da im kažem da mi dragi ima moždani udar a pritom nam u zgradi curi plin i moramo pobjeći liftom koji nikako da stane na našem katu. A još imamo problema s navlačenjem cipela. I nemogu se sjetiti broja od 112.
Nećem više pušit drogu.
Oko deset mi se majka ušuljala u sobu, čula sam ju kako sama sebi tepa: pajki dete, pajki...

petak, 24.09.2010.

Ra-ta-ta-ta-ta

Korzo, brdo ljudi. I u tom brdu ljudi šeće otac sa sinčićem, ustvari, šeće otac a sinčić trčkara iza i oko njega. Ništa me tu ne bi dotaklo, ni privuklo pažnju, da sinčić nije nosao plastični mitraljez i "pucao" na prolaznike. I tako, idiličan prizor oca i bezazlenog potomka u šetnji. I nitko, ali apsolutno nitko se ne zgraža nad time što se dijete predvrtićke dobi tako blaženo igra rata i ubijanja. To je nama sasvim normalno i prihvatljivo. Čak, štoviše, slatko, pa ta puška je skoro pa veća od maloga, a vid` ga kako dražesno trčkara na tim malim nožicama i nosi se sa tolikim teretom. Svi gledaju svoja posla, nitko ne vidi da bi to dijete za dvadesetak godina moglo isto tako trčkarati u nekom blatu sa pravom puškom i sa pravim ranama.
Ne kužim šta mi očekujemo sami od sebe kada kupujemo djeci puške za igranje... plastične su, da, jesu, ali, što to ustvari znači? Da je puška igračka, a rat igra? U tom slučaju, zašto se svi oni Jacini štićenici ne ustanu na svoje batrljke i izljube sa braćom srbima i balijama, jer sve ono što su prošli, to je bila samo igra. Pa učili su nas tako još dok smo bili mali... I oni s druge strane, što su se isto igrali indijanaca i partizanaca... šta se oni sad dure, sve je to igra...
Ok, može to bit zdrava ostavština spiljskog i plemenskog čovjeka koji je ratovao s drugim plemenima i morao biti jači i naoružaniji, inače bi bio istrebljen. Morao je onda imati sinčića koji trči okolo s nožem i kopljem.
Ali što želi reći otac sa djetetom usred grada, gdje se granice plemena miješaju i brišu, čemu ovdje služi igranje plastičnom puškom?
Nitko riječ reć.
Curice se igraju lutkicama i rozastim kuhinjicama, dečki se igraju autića i rata. To je tako normalno i ako nije tako, onda će nam se svijet raspast.
Osobno, igrala sam se Indijanaca. Više su mi se sviđali od kauboja, draža su mi bila njihova koplja od dosadnih pištolja. Koplje kad baciš, bar možeš nekom izbiti oko, s pištoljem možeš samo vikati bam bam, a onaj drugi može glumit da si promašio. Koplja smo, naravno, sami radili od nekih trski, puštali smo listove na vrhu da izgledaju moćno, šiljili, šarali, pištolje je bilo teže napraviti, a nije bilo plastičnih. Sjećam se, da, bila je to igra, i poslije svake epizode ubijeni su uskrsavali, i drugi dan smo se opet igrali. Reinkarnacija nam je bila sasvim prihvatljiva stvar.
Kad si mali i kad oponašaš odrasle, ne pitaš se previše da li je to u redu. U redu je, naravno, to odrasli čine. Odrasli ljudi se tuku, šamaraju, ubijaju jedni druge, imaju vojske, vojska ima oružje i moć, ima i vojnu tajnu, ima alfa mužjake s alfa čevapčićima na ramenima, ima avione koji padaju sami od sebe, ima snagu da nas ubjedi kako je silno potrebno svima nama imati neko dijete koje trči po Korzu s plastičnim mitraljezom.
I onda, tu i tamo se malo trznemo i krenemo zgražati i moliti nebo da nam da mir i dobre ljude.
Kao da sami tu ne možemo ništa...

petak, 10.09.2010.

A-ha!

A lijepo sam si rekla da se neću dati iznervirati. I da ću svaki dan raditi na tome.
Svojem blagostanju, sreći i veselju.
A onda opet.
Javila kolegica bivša da i ona ide na biro. A još ja nju pitam zna li za kakav posao. Jer mi se činila njena firma kao stabilni stub. Umjesto toga kaže da su šefovi u vrijeme tzv. blagostanja podemonili i onda im izgradili novu zgradu, a sebi vikendice na kat i bazene. Pa sad banke traže svoje, a kriza je, recesija je. Pa prvo radnike stavili na minimalac, a onda najavili reforme u cilju očuvanja radnog mjesta. Pa u cilju reforme i opstanka ode ona na biro.
Nabrojala sam 4 nas kolegice iz bivše firme koje imamo oko 4 banke i idemo na biro.
Od toga 2 grcaju u kreditima.
I onda mi se upalila lampica!
Znala je ona sijeda teta čistačica što nam slijedi... i nije plan da se naknade na birou prepolove bez vraga.
Znaju, svi oni nasmiješeni klaunovi što nam se cere i krevelje pred mikrofonima, svi dobro znaju da uskoro će nas na birou biti više nego na radnim mjestima....

subota, 04.09.2010.

Strah svih strahova

Ja se ne bojim zmija. Ni velikih, ni malenih, ni šarenih. Ne bojim se miševa, stonoga, štakora, pauka, mačjeg izmeta, pasa, leoparda, mraka, vještica. Ne bojim se ni držati se slabašnim ručicama za stijenu dok je ispod mene par sto metara ambisa. Dobro, tu se malo znam stisnut, ali ne tako strašno.
Ali me zato bolnice užasavaju. Na neki čudno neopisivi način. Užasava me zgrada, užasavaju me tete u plavo bijelim uniformama i šulc klompama, barbe u zelenim kutama, njihovi bijeli auti sa naranđastim detaljima, užavaju me ulazna vrata, tete iza onih šaltera, hodnici, mirisi, zvukovi, boje, ma ama baš sve po spisku.
Odjel ginekologije vrhunac mi je užasa svih užasa.
I od svih odjela, baš mi je suđeno da taj posjećujem.
Jer mi je izraslo nešto. Kažu, nije opasno, ali može se zakomplicirati, treba zato vaditi i pogledati, treba vaditi jer zagorčava život, jer se puno krvari, jer ide na živce, jer se ne može zatrudnjet, jer se može pobaciti, jer se nikad ne zna. Onda skrušeno prebrodim sve postavljene birokratske doskočice, odem ginekologici da mi da uputnicu za zahvat, s uputnicom za zahvat odem primarijus koja radi zahvat, od nje dobijem uputnicu za pretrage, uputnicu za pretrage nosim svojoj doktorici za sve da mi da uputnice za vađenje krvi, pišanje u čašicu i brojanje otkucaja, onda to sve učinim i ponosno pokažem medicinskoj sestri u sedam ujutro i onda oni to sve pogledaju, izmjere mi tlak i kažu kako sam mlada, ( hihihi ), kako su polipi maleni, kako je zahvat veća debilana od nezahvata, kako mogu rodit, zatrudnit, kako mogu sve i kako mi polipi uopće ne smetaju i ako mi baš jako ne idu na živce, da onda odem doma i javljam se svaku malo na pregled, pa ako mali polipi polude, e onda da će ih vadit.
Onda ja sva sretna odem doma.
Pa krvarim. Pa ne krvarim. Pa krvarim jače. Pa dobijem upalu. Pa dobijem antibiotike. Pa opet ne krvarim i budem super. Pa se onda nanerviram i prehladim i opet krvarim. Pa me boli dok krvarim. Pa ne boli.
U međuvremenu čekiram tri ginekologa.
Prvi kaže da je to samo debilana i da ne treba vaditi, osim ako sam radi toga jako živčana pa mi smeta i ne mogu živjeti s mišlju da je nešto izraslo, pa će onda oni to vaditi. Da mi smire živce.
Druga kaže da nije baš sigurna da sa 38 mogu zatrudnit. I onda me pita da šta da radimo. Onda joj kažem da ne znam šta da radimo i da sam upravo zato i došla na pregled. Jer ja sam ta koja ne zna šta da radi, a oni su ti koji znaju.
Treća kaže da koji su to sve debili i da šta mi to ne izvade. I dadne mi preporuku da si nađem četvrtu.
Četvrta kaže da treba to vaditi i da šta su oni svi debili pustili da hodam okolo tri godine tako i tko mi je to uopće rekao da sam mlada? Sigurno neki starkelja od šezdeset kojemu je sve mlado. Da, jest, sijedi jedan gospodin. Pa naravno. Ali hajde, baš i nije tolika frka i ako sam tako preživila tri godine i ako baš ne želim plaćati dvije milje kuna za vađenje, nek si sredim dopunsko i onda nek se javim. Imate li dvije hiljade kune za bacanje? Nemate, naravno, ajte kući pa sredite to.
Onda sređujem dopunsko. Nađem obrazac na internetu, skinem, isprintam, ispunim, i da bi sve bilo brže, zalijepim papirić s molbom da mi iskaznicu pošalju na adresu u gradu u kojemu radim, a ne u onom gdje sam prijavljena da živim. Da bude brže. Frka je.
Onda prođe jedan mjesec, prođe drugi. Nema veze, ionako je primarijus sad već na godišnjem, a onda i ja idem na godišnji, pa jebiga sad. Svejedno, zovem besplatni telefon da se žalim. Kažu da mi je dopunsko riješeno, ali da su svi na godišnjem pa se kartice sporo rade. Ali da ako je frka, da odem na šalter podignuti neki zamjenski papir. Čudim se kako mi dopunsko vrijedi kad nisam ništa platila. Kažu mi da nema veze, da platim kad stignem. I da, vrijedi. Baš zgodno.
Prođe treći mjesec, prođu godišnji, naručim se kod dr., kao da je sve u redu, odem na onaj šalter. Cura sa šaltera ode do neke kutije i tamo krene kopat, donese mi kuvertu sa iskaznicom koja im se vratila jer netko šlampavo nije napisao adresu do kraja. Njihova greška, skroz naskroz. Nisu se sjetili ni pogledati na adresu kad im se jednom vratilo. Unutra skužim da su upisali kako živim na adresi od firme u kojoj radim. Sve podrkano.
Birokracija.
A oće regres, oće Božićnicu, oće Uskrnicu.
Jebem im mamicu.
Onda opet, trčim na pregled, sjedim prvo u hodniku, ispraznim sva crijeva, i doručak sam sigurno izbacila, da, grlo mi je suho, ne znam zašto, nije to zmija, nije bijesni pas, nije, ne znam šta je, ali tijelo je jače, luči adrenalin, crijeva šarafe, svašta se u toj čekaonici zbiva, borim se sa sobom, zašto, zašto, koj kurac ne mogu biti mirna i opuštena i normalna, dovoze ispred mene polumrtvu ženu na bolničkom krevetu, kužim da je živa, samo je malo mamurna, usporeno se raspituje da može li dobiti malo narkoze za po doma za one dane kad ne može spavati, i isto tako usporeno odvaljuje da njoj je tako lijeeeeeepo sada, i onda pita da kad će ručak, objašnjavaju joj da mora sad malo spavati par sati, a ona jedva gleda u strop i blaženim se smiješkom veseli jer joj je tako lijeeeeepoooo.
Ok, super je to, nadrogirat će me i bit će mi lijepo, oke, oke, sve će bit oke... lijepo. super. njami.

I onda opet... od cijele frke, strke i panike, ništa to nije, mali polipić koji je manji nego zadnji puta, čak više nema onog jednog malog partnera od prije par godina, sam je i stisnuo se, mogu li zatrudnit, ma možete, naravno, ali onda ću pobaciti, ma možete vi pobaciti od milion razloga, a ni jedan od njih ne mora biti polip, pa šta da radim... odlučite, ako vam smeta, a vi odite ginekologici da vam da uputnicu za mene, pa ću ja onda napisati uputnicu za pretrage, pa ćete se naručiti kod sestre, pa ćete napraviti pretrage... pa sve to, ali i ne morate... no, ako vam baš jako smeta, a vi se odlučite, pa se javite.

Joj, kako me bolnice užasavaju...

četvrtak, 02.09.2010.

Poslovanje po naški

Svrbe me prsti. Pa moram nešto napisati. O tome kako se svađam sa neplatišama. Nije to niš strašno. Prvo im pošaljem ljubazni mejl kako sam primjetila neke otvorene stavke od početka godine i ako bi to mogli, jelte, red je, hvala vam najljepša, bit ćemo vam silno, silno zahvalni ako to riješite, hvala, hvala. Onda se oni ispričaju, krizom, prehladom, trudnoćom, hormonima, il već nečim, da nisu stigli, ali da će to sigurno do kraja tjedna. Onda dođe novi tjedan. Onda ja opet ljubazno primjetim da to nisu riješili, spomenem krizu, plaću, dopunsko zdravstveno, red je, jelte, pa da li bi mogli. Onda oni da su baš htjeli, ali da im je tajnica na bolovanju. I onda još dodaju da će oni to sigurno platiti, i da neka malo olabavim jer oni su svoje račune na kraju uvijek riješavali. Onda dođe novi tjedan, pa još jedan, pa oni nešto naruče. Onda im ja to ne napravim i odem na godišnji. Onda oni polude i zovu i ljute se i svašta nešto jer se s godišnjeg ne javljam. Onda se vratim i boli me kurac za ljubaznost napišem da nije baš u redu vrijeđati druge ljude koji zaborave svoje obaveze, ako se prije toga mjesecima nisu ispunjavale vlastite obaveze. I da riješe više jednom te račune. Onda se oni malo ispričavaju, a malo prigovaraju da šta dižem graju i konačno počnu nešto plaćati i naravno, tek sad otkriju kako su te neke račune pogubili, i ne mogu ih naći, i onda gubimo još jedan tjedan na slanju računa i sve nešto, jovonanovo, vrtimo se u krug.
Tako... sad su mi od njih neriješeni ostali još samo računi od zadnjih par mjeseci.
Druga neplatiša bivša mi je kolegica, dražesna, vesela i želim pozitivno misliti pod svaku cijenu pa nek se i svijet pritom sruši supruga i majka dvoje malodobne dječice. Nju zvrcnem na skajp da kako je, kako djeca, kako muž, kako privatna firma, kako stoje oni moji računi od lani. Ona onda pada u nesvijest da kako je to zaboravila i da će pogledati može li šta, usput kažem joj da zatvaramo i ako znade za neki rekla-kazala posao u fušu, da me se sjeti, a ona na to kaže da joj je tako silno žao, i da se njena privatna firma ( koju ima iz zabave, dok ona radi kod drugoga ) neće predati i da će se oni nastaviti boriti i da se treba boriti.
Poželim joj sve najbolje i prešutim kako joj je super ta borba u kojoj se ne plaćaju računi i da bih se i ja mogla tako boriti, ali eto, nekako sam lijena po prirodi.
Od tad pa naovamo, pozdravljam ju svaki drugi dan na skajpu, fejsu i zamišljam kako se crveni.
Platit će. Hoće.
Treći je neplatiša neki šefonjin prijatelj, super pametan, sposoban, otvorio firmu, radi sto na sat, fura se na talijane, frajer ovo-ono. Ima najveći dug i ne javlja mi se više na telefon. Rekao je šefonja da će mu nazvati brata. I hoće. Ako se sjeti.
Četvrti je, dugu sklon, vlasnik legendarnog šminkerskog kafića i šminkerskog skutera i šminkerske robe i jako našminkane žene s dubokim dekolteom. Kaže šefonja da je pomalo u problemu i da mu je pomalo teško. Još jedan od njegovih prijatelja. No nije strašno, ostalo još samo 400 kn. Osim što, nije li malo čudno da je vlasniku šminkerskog kafića tako teško iskeširati 400 kn?
Peti dužnik je gradska blagajna. S njima bi sve trebalo biti bajno jer oni dobiju od grada i uvijek imaju za ono što su naručili. Osim što je u zadnje vrijeme došlo do nekog raskoraka, pa oni ono što dobiju za mene potroše na nešto drugo, pa onda nemaju za ono moje, pa onda ja potajice platim curki koja tamo radi da lobira za mene. Isplati joj se jer kad iskamči dug i ona dobije nešto.
Šesti dužnik je firma koja je propala, pa sad kompenzira vrata i prozore za šefonjine stanove. Oni to onda nešto upisuju - ispisuju, ne želim znati i ne želim se pačati. Sve što znam je da pare od njih nikad neću vidjeti.
Ima još dužnika, ali nisu mi zanimljivi jer nisu baš toliko konzistentni.
U cijelom tom ćušpajzu ljudi i firmi kojima je sasvim normalno ne platiti... (i još im je pritom sasvim prihvatljivo otresati se na te dosadne ljude koji stalno nešto zovu i zajebavaju i traže da se plati,) ima i urednih platiša. Imam ih trenutno dvoje. Jako ih volim i veliko mi je zadovoljstvo raditi s njima. Ali nije to više dovoljno da bi se moglo prehraniti sve ove druge nametnike. I svi oni ljudi koji uđu u dućan i plate svoje sitnice gotovinom, odmah, sad, ni oni nisu dovoljni da pokrpaju rupe švercera. Morala bih imati puno, puno, puno urednih platiša. Puno zdravih tijela potrebno je da bi postojala neka ravnoteža između mesojeda i biljojeda i pašnjaka. I pritom količina hrane mora biti umnogome veća od broja usta. Ne obrnuto. Nikako obrnuto.
Mnogi mi prigovaraju da zašto stalno kukam i zašto ne radim na tome da privučem zdrava tijela, zašto se jednostavno ne reklamiram, zašto ne vučem ljude za rukav, zašto ne ubacujem letke u sandučiće i ne kaširam brisače za vjetrobransko staklo.
Ne znaju oni da je nereklamiranje glavna smjernica šefonjine politike. Jer kad se ne reklamiraš, onda te inspekcija nikad neće pronaći i nikad ti neće nabrojati sto tisuća kuna kazne za ovo-ono i nešto što prvi puta tek od njih čuješ. Inspekcija ne ulazi u firme za koje ne zna da postoje. Ne ulazi ni u državne firme. Niti u one politikom i političarima zaštićene firme. Ali voli ovakve koje nemaju, ni za plaću, ni za kaznu. Opće poznata stvar. Samo se budale i osigurani reklamiraju.
Mi nezaštićeni skrivamo se s lica zemlje i svjetla sunca i nadamo se preživjeti nekako. U tom kaotičnom prehrambenom lancu.
Nekako, ne znam, žao mi je malo ove firme, žao mi je što je sve tako propalo i žao mi je što je šefonjin svijet tako obojen u crno i žao mi je da se sve njegove crne prognoze ostvaruju i žao mi je što mi je rekao da sam glupa ako vjerujem da čovjek svojim govorom i mislima priziva događaje u svoj život, i općenito, žao mi je da nemam snage taj raspadajući i umirući svemir oživjeti, i žao mi je, ali isto tako, čini mi se da je najpametnije sada se od svega odmaknuti. I čini mi se da se ne smijem dati zaraziti, i svemu uprkos i unatoč... mora postojati neki način, mora bit nešto, inače, nema smisla... čemu život uopće?
Ne možeš crnim mislima stvarati budućnost. Ni firmu, ni posao, ni ništa.
Moram se malo odmoriti. Od svega.
Opet.