Bili smo prvi u koloni. Vozili mladoženju na vjenčanje i pušili s njim drogu. Mahali prolaznicima i oni su odmahivali nama. Inače ne pušim, ali ovaj put me povuklo usisavanje. Na fotoaoparatu mi je pisalo da ima još pola baterije, a ja sam bila taj dan to - službeni fotograf. S aparatom bez pravog fleša i s baterijom koja nije skroz crna nego, onako, volim partizan. Ah jebemu, daj taj dim i daj još! Onda nas je mladoženja ponudio bonbonima i svi smo složno i trezveno zaključili da nećemo to sad nego poslije. Pa smo dobili obične karamele i iskeženog mladoženju kojem ta fora svaki put upali. Fora.
Mladenka i njen drob do zuba kotrljali su se za nama, trubili smo put rive, na rivi smo okrznuli Bivšeg, bit će da se vraćao s gaže, njegovi su valjda bili svatovi prije mojih, instinktivno sam se povukla u tamniju stranu auta.
Recesija mi je pomogla da otmem posao nekom fotografu i uvalim se sa svojom polovičnom opremom i polovičnom cijenom. Da još uvijek imam posao na kojeg se mogu osloniti, investirala bih u taj jebeni fleš. Ovako, između jedne stanarine i jednog fleša, izabrala sam stanarinu. Što je kukavičluk, jer tko želi rasti taj mora ulagati, ne se stiskati. Na kraju ću bit stisnuta u ta četiri zida i više se neću imati čega odreći. Kažu tako svi američki jesajken gurui. A oni znaju.
Trebala sam, svejedno, uf, baš sam trebala kupit to sranje i obući ponosno svoju strukiranu košuljicu s dubokim dekolteom i onda se kočoperiti po rivi kao da znam što radim i kao da je sve u najboljem redu i kao da mi cvjetaju sve ruže svijeta. I onda me ne bi bilo sram da me Bivši vidi i pomisli kako je sve otišlo k vragu jer mu kradem posao. I pritom ponosno pokazujem sise.
Eh, taštino.
Ovako sam samo poželjela šatorsko krilo. Ili kukuljicu za vješanje. Ili da padne meteor. Ili zemljo otvori se. Ili bože spasi me i napuni baterije i onu mračnu vijećnicu svjetlom da se ta lica mogu razlikovati.
Ajde, barem mi je bilo urnebesno smiješno to kako žene, ko` na zapovijed, curkaju na spomen bračnih vrijednosti. Odman se vade maramice, popravlja šminka, oči krvave, emocije pljušte. A ja nemam pravi fleš da uvatim odsjaj vode na njihovim licima. Ijao.
Zato hvala ti božo na svim gikovima svijeta koji su osmislili fotošop. Ima sad sedam dana da radim, štukam i nadoštukujem.
Izdržala je baterija. I vijećnicu, i fontanu, i blesiranje na trgu i poziranje kraj mora.
I povratak sa kumom. I kum je pušio drogu, ali nije nudio bonbone.
I potom još slikavanja sa kunjadima, zrmanima, iz ovog sela, iz onog, pa svi zajedno, pa u kuhinji, pa u dnevnom, pa na terasi.
Mlada je imala 4 banke i prvi trbuh do zuba. Uredno nafilana trudničkim hormonima sreće i blaženstva. Volim vidjeti stare mlade s trbuhom. Pogotovo kad su starije od mene. Kao da mi to daje neke šanse, iako...
Proživljavala sam cijelo to stresno vrijeme svoju, poslovično obilnu, isporuku stjenke maternice i upalu mjehura na izdisaju i glad od trave i, bilo mi je naporno dozlaboga sve to. Sve što sam htjela bila je topla dekica i čajić i foteljica. Nikako gomila pijanih i nadrogiranih ljudi koji se klibere nonama i nonotima u nekim slično pogubljenim stanjima svijesti. Jedni isprani od vremena, drugi spaljeni od konzumiranja.
Poslije nisam mogla zaspat. Dugo. Pred jutro sanjala grdo. Sadašnjeg kako plače i krivi mu se lice i sebe kako pokušavam nazvati 112 da im kažem da mi dragi ima moždani udar a pritom nam u zgradi curi plin i moramo pobjeći liftom koji nikako da stane na našem katu. A još imamo problema s navlačenjem cipela. I nemogu se sjetiti broja od 112.
Nećem više pušit drogu.
Oko deset mi se majka ušuljala u sobu, čula sam ju kako sama sebi tepa: pajki dete, pajki...
Post je objavljen 26.09.2010. u 12:48 sati.