nestašna usidjelica

četvrtak, 02.09.2010.

Poslovanje po naški

Svrbe me prsti. Pa moram nešto napisati. O tome kako se svađam sa neplatišama. Nije to niš strašno. Prvo im pošaljem ljubazni mejl kako sam primjetila neke otvorene stavke od početka godine i ako bi to mogli, jelte, red je, hvala vam najljepša, bit ćemo vam silno, silno zahvalni ako to riješite, hvala, hvala. Onda se oni ispričaju, krizom, prehladom, trudnoćom, hormonima, il već nečim, da nisu stigli, ali da će to sigurno do kraja tjedna. Onda dođe novi tjedan. Onda ja opet ljubazno primjetim da to nisu riješili, spomenem krizu, plaću, dopunsko zdravstveno, red je, jelte, pa da li bi mogli. Onda oni da su baš htjeli, ali da im je tajnica na bolovanju. I onda još dodaju da će oni to sigurno platiti, i da neka malo olabavim jer oni su svoje račune na kraju uvijek riješavali. Onda dođe novi tjedan, pa još jedan, pa oni nešto naruče. Onda im ja to ne napravim i odem na godišnji. Onda oni polude i zovu i ljute se i svašta nešto jer se s godišnjeg ne javljam. Onda se vratim i boli me kurac za ljubaznost napišem da nije baš u redu vrijeđati druge ljude koji zaborave svoje obaveze, ako se prije toga mjesecima nisu ispunjavale vlastite obaveze. I da riješe više jednom te račune. Onda se oni malo ispričavaju, a malo prigovaraju da šta dižem graju i konačno počnu nešto plaćati i naravno, tek sad otkriju kako su te neke račune pogubili, i ne mogu ih naći, i onda gubimo još jedan tjedan na slanju računa i sve nešto, jovonanovo, vrtimo se u krug.
Tako... sad su mi od njih neriješeni ostali još samo računi od zadnjih par mjeseci.
Druga neplatiša bivša mi je kolegica, dražesna, vesela i želim pozitivno misliti pod svaku cijenu pa nek se i svijet pritom sruši supruga i majka dvoje malodobne dječice. Nju zvrcnem na skajp da kako je, kako djeca, kako muž, kako privatna firma, kako stoje oni moji računi od lani. Ona onda pada u nesvijest da kako je to zaboravila i da će pogledati može li šta, usput kažem joj da zatvaramo i ako znade za neki rekla-kazala posao u fušu, da me se sjeti, a ona na to kaže da joj je tako silno žao, i da se njena privatna firma ( koju ima iz zabave, dok ona radi kod drugoga ) neće predati i da će se oni nastaviti boriti i da se treba boriti.
Poželim joj sve najbolje i prešutim kako joj je super ta borba u kojoj se ne plaćaju računi i da bih se i ja mogla tako boriti, ali eto, nekako sam lijena po prirodi.
Od tad pa naovamo, pozdravljam ju svaki drugi dan na skajpu, fejsu i zamišljam kako se crveni.
Platit će. Hoće.
Treći je neplatiša neki šefonjin prijatelj, super pametan, sposoban, otvorio firmu, radi sto na sat, fura se na talijane, frajer ovo-ono. Ima najveći dug i ne javlja mi se više na telefon. Rekao je šefonja da će mu nazvati brata. I hoće. Ako se sjeti.
Četvrti je, dugu sklon, vlasnik legendarnog šminkerskog kafića i šminkerskog skutera i šminkerske robe i jako našminkane žene s dubokim dekolteom. Kaže šefonja da je pomalo u problemu i da mu je pomalo teško. Još jedan od njegovih prijatelja. No nije strašno, ostalo još samo 400 kn. Osim što, nije li malo čudno da je vlasniku šminkerskog kafića tako teško iskeširati 400 kn?
Peti dužnik je gradska blagajna. S njima bi sve trebalo biti bajno jer oni dobiju od grada i uvijek imaju za ono što su naručili. Osim što je u zadnje vrijeme došlo do nekog raskoraka, pa oni ono što dobiju za mene potroše na nešto drugo, pa onda nemaju za ono moje, pa onda ja potajice platim curki koja tamo radi da lobira za mene. Isplati joj se jer kad iskamči dug i ona dobije nešto.
Šesti dužnik je firma koja je propala, pa sad kompenzira vrata i prozore za šefonjine stanove. Oni to onda nešto upisuju - ispisuju, ne želim znati i ne želim se pačati. Sve što znam je da pare od njih nikad neću vidjeti.
Ima još dužnika, ali nisu mi zanimljivi jer nisu baš toliko konzistentni.
U cijelom tom ćušpajzu ljudi i firmi kojima je sasvim normalno ne platiti... (i još im je pritom sasvim prihvatljivo otresati se na te dosadne ljude koji stalno nešto zovu i zajebavaju i traže da se plati,) ima i urednih platiša. Imam ih trenutno dvoje. Jako ih volim i veliko mi je zadovoljstvo raditi s njima. Ali nije to više dovoljno da bi se moglo prehraniti sve ove druge nametnike. I svi oni ljudi koji uđu u dućan i plate svoje sitnice gotovinom, odmah, sad, ni oni nisu dovoljni da pokrpaju rupe švercera. Morala bih imati puno, puno, puno urednih platiša. Puno zdravih tijela potrebno je da bi postojala neka ravnoteža između mesojeda i biljojeda i pašnjaka. I pritom količina hrane mora biti umnogome veća od broja usta. Ne obrnuto. Nikako obrnuto.
Mnogi mi prigovaraju da zašto stalno kukam i zašto ne radim na tome da privučem zdrava tijela, zašto se jednostavno ne reklamiram, zašto ne vučem ljude za rukav, zašto ne ubacujem letke u sandučiće i ne kaširam brisače za vjetrobransko staklo.
Ne znaju oni da je nereklamiranje glavna smjernica šefonjine politike. Jer kad se ne reklamiraš, onda te inspekcija nikad neće pronaći i nikad ti neće nabrojati sto tisuća kuna kazne za ovo-ono i nešto što prvi puta tek od njih čuješ. Inspekcija ne ulazi u firme za koje ne zna da postoje. Ne ulazi ni u državne firme. Niti u one politikom i političarima zaštićene firme. Ali voli ovakve koje nemaju, ni za plaću, ni za kaznu. Opće poznata stvar. Samo se budale i osigurani reklamiraju.
Mi nezaštićeni skrivamo se s lica zemlje i svjetla sunca i nadamo se preživjeti nekako. U tom kaotičnom prehrambenom lancu.
Nekako, ne znam, žao mi je malo ove firme, žao mi je što je sve tako propalo i žao mi je što je šefonjin svijet tako obojen u crno i žao mi je da se sve njegove crne prognoze ostvaruju i žao mi je što mi je rekao da sam glupa ako vjerujem da čovjek svojim govorom i mislima priziva događaje u svoj život, i općenito, žao mi je da nemam snage taj raspadajući i umirući svemir oživjeti, i žao mi je, ali isto tako, čini mi se da je najpametnije sada se od svega odmaknuti. I čini mi se da se ne smijem dati zaraziti, i svemu uprkos i unatoč... mora postojati neki način, mora bit nešto, inače, nema smisla... čemu život uopće?
Ne možeš crnim mislima stvarati budućnost. Ni firmu, ni posao, ni ništa.
Moram se malo odmoriti. Od svega.
Opet.