Tamo gdje ljubav počinje...
28.02.2007., srijeda
Stižu me sjećanja...
|
Evo, javljam se u dosta opuštenom raspoloženju.. :):) Sutra štrajkam. Ne idem u školu. :) Pa sam zato hepi. Uživam i odmaram. :D Idem u shopping malo. (a to je, naravno, važnije od obrazovanja. Pa hello?? :D ) Jedva čekam obnovit garederobu. Već mi je postajala muka od samog pogleda u ormar. Uz to što izgleda kao da je bačena atomska bomba u njega... no dobro. To je za mene uobičajeno. Stvarno sam uvijek mislila da sam spretna osoba. Ali ne, ne. Nisam. :( Mislim nisam teška šeprtlja, ali tek sad uočavam da baš uvijek moram pokvariti/srušiti/uništiti određene predmete, koji su od neke velike važnosti (i pri tom ne mislim na materijalnu vrijednost). Inače, najčešće žrtve moje smotanosti budu ili neki prstenovi, narukvice, ili nešto još bolje-- stvari koje posudim od drugih. Pegula sam što se toga tiče. Nisam ono, tipično smotana. Ali jebi ga, u najgorim stvarima sam šeprtljava. Nisam ona simpatična šeprtlja. Ne, ne.... ja sam razarač. :D No, dobro... ovo shvatite kao upozorenje. :)  Vraćaju mi se neke stvari iz prošlosti. (ovo je upravo zvučalo kao da sam nekog ubila prije 6 godina i zakopala ga kraj rijeke i sad imam noćne more i muči me grižnja savjesti. -- ovo je bio trenutak inspiracije. Preskočite slobodno. :D) Ali ne, sad ozbiljno. Uvijek kada mi neke stvari u sadašnjosti ne funkcioniraju, ili nastane neki zastoj u komunikaciji (s muškim rodom, ofkors ), sjetim se onog ''što je bilo prije''. I uspoređujem do iznemoglosti. A to nikako nije dobro... :( I naravno da se sjetim svega dobroga, i onog čega ću se možda i uvijek sjećat. A ono loše, ostavim po strani. To je onda ostalo u prošlosti. Tada stoji ono ljudi se mijenjaju. E pa nisu. Bar veći dio njih ostaje isti. Moram sebi utuvit u glavu da postoji razlog zbog kojeg je neka ''ljubav'', odnosno, neki odnos, gotov. A ne da se vraćam, ili da uopće pomišljam na to da se vratim, nečem što je već davno završilo i nekom tko je svojim djelima u toj prošlosti, pokazao da me ne zaslužuje. I nije. Ma znam da se u biti, nikad ne bi vratila na to, ali svejedno. Stvar je u tome da me živcira to što uopće mislim na to. Na cijelu tu staru situaciju. Na njega. A prošlo je. I ja sam svjesna da je. Ali hirovita sam. I to jako. A teško je protiv toga. Ne bojim se ja da ću se osjećajima, a ni djelima čak, vratit na tu moju prošlost s njim. Jer ne želim, i ne mogu. Ali me boli što mi uopće pada na pamet išta u vezi toga. Nisam ni ja, Bog zna šta, učinio da me pamtiš.... Nisam ni ja, Bog zna šta, učinio da me shvatiš... Jer ne znam jeli to pokazuje koliko mi je stalo do sadašnjosti. Do njega koji je sad uz mene. Ne zaslužujem ja to sve. Ionako ga vozam, a ne bi trebala. Navikla sam da JA ''tugujem'' za nekim, da se JA mislim što taj netko osjeća, da JA patim što on mene voza uokolo. A sad mi nije takva situacija. Sad je sve kako ja hoću. To ne želim. Zbunjujuće? Da, ali volim se oko nekog trudit, osvajat ga. A ne da znam da ga mogu ''imat'' kad god želim. Kakav je to onda rizik? Kako to onda može biti zanimljivo? I kako da ne dođe do određenog zasićenja? Ma dobro, znam da može bit zanimljivo, ''rizično'', napeto, nezasitno... ali tu je onda ljubav u pitanju. Ili nešto malo manje od tog. I zato se mučim s pitanjima, da li mi je uopće stalo do njega? Ili su to ostaci... Ili je to samo još jedan moj ostvareni cilj od prije par godina? Ili je to samo dragost? Ne želim ga izgubiti kao osobu, kao prijatelja (barem jednim dijelom). Ali previše je tu toga da bi ja to mogla na ovaj način rješit sama sa sobom. Stvari će mi biti jasnije, znam to. Ali se samo nadam da neće biti prekasno, i da (opet) neću prekasno shvatiti da je možda baš on ispunjavao sve moje ''uvjete''.. Ali dobro, doć će i moje vrijeme... Heh... :) Od bola, do bola, navik'o da lutam.... dal' ću ikad gnijezdo svit', dal' ću ikad sretan bit'...? |
25.02.2007., nedjelja
Neću da sjedim više na dvije stolice, ja hoću ljubav, a ne njene dvojnice...
|
Reci mi kako si, dal' tebi dođe to da smo bili sretniji kad smo bili zajedno? Reci mi kako si, ja sve ove godine nisam nikog volio zbog tebe... ** Eto, prođe još jedna subota u nizu. Nije bila uobičajena, mora se priznati. Bila je, dakle, Crvena Jabuka u mom gradiću. I moram se stvarno zgrozit nad ovim ljudima. Jer, svi se non-stop žale da nikakvih događaja u gradu nema, da je sve uvijek isto, da se nema gdje izaći... shall I go on?? A eto, dođe Jabuka, jako kvalitetna i popularna grupa, kojoj je inače Makarska drugi dom, i mislim da većina ljudi zna makar 4 njihove pjesme. Sigurna sam. Bar one klasike. I što se dogodi? Na koncert dođe iznimno mali broj ljudi. Da, istih tih koji su nezadovoljni događanjima u Makarskoj. Inače, koncert je počeo tek oko 1, iako je pisalo da će početi u 22 h. Dobro, zvijezde uvijek počinju kasnije svirat, to je nepisano pravilo. Ali razlog zbog kojeg su počeli tek tada svirati, je taj što se užasno malo ljudi skupilo. I to je žalosno. Kad sljedeći put čujem nekoga da govori nešto protiv izlazaka u Makarskoj, dobit će određeni predmet u glavu. Jer većina tih nije ni primirisala na koncert. Pa kako će itko bilo što organizirati bez odaziva? Ali dobro... A ja i moja prija smo uživale, plesale, pjevale, kao da je koncert na Poljudu ili ne znam gdje. Jer, ipak je to Crvena! I ne, nije bila atmosfera baš neka, nije ni ozvučenje bilo baš bajno, nisu ni imali baš pomno odabran repertoar pjesama. Ali, bilo je super. Meni je bilo super. Ne znam, bila je onako neka intimna atmosferica, pa možda zato. Ili.... zato jer je bio jedan poprilično zgodan klavijaturist? Hm... neka i to bude jedan od razloga. :) I zato se i dalje vi, moji makarani, žalite na zabavu u ovom gradu. Očito je da ni sami niste spremni potruditi se oko toga. I očito je da puno njih nije ni fleksibilno nimalo. Pa šta ako slušaš metal ili cajke ili nešto drugo? Kao da baš baš samo to moraš slušati i ništa drugo? Ja ne slušam metal, ali sam bila na motorijadi i sl. Jer, ovdje su rijetki neki veći događaji. I zašto ne bi svi sudjelovali u nekom takvom zbivanju? A ne, oni će odjebat Crvenu Jabuka, Jasmina Stavrosa i sl., zato što vole Iron Maiden, Cecu itd. Glupo. Treba se znat prilagodit. I eto. Dosta o tom. Jednostavno nisam mogla stati. Ogorčenost daje inspiraciju. Heh... :)  E i ja volim svoju mamu. Stvarno jesam. Stvarno sam sretna da imam tako jednu legendu za majku. Kad vidim kakvih roditelja ima, kako se ponašaju prema svojoj djeci... stvarno mogu biti sretna što imam super roditelje. Dobro, s ocem se nešto više svađam. Ali, to je još dobro, s obzirom na to koliko smo slični. Sve više uviđam da imam njegov karakter. A eto, što se može... U biti, od mame sam malo toga pokupila. I licem i karakterom sam više na tatu. A od mame sam možda građu naslijedila. Ja se bar nadam da će se ispostavit da jesam. Heh... :) Imala sam puno puta priliku vidjeti neke roditelje kako se ponašaju prema svom djetetu. I ako se ja tako zgrozim, i naježim na takvo ponašanje odrasle osobe, koja bi trebala steći povjerenje i ljubav svog djeteta, kako li je samo tom djetetu. Jer, svatko treba ljubav, pažnju, podršku. A dok si mali, posebno. I od koga ćeš je bezuvjetno dobiti, ako ne od njih. Od svojih roditelja. Zar ti to ne bi trebao biti oslonac? I zato moram biti zahvalna. I moj brat i ja. To smo oduvijek imali. A što više ovaj svijet napreduje, sve manje djece ima priliku imati sretno djetinjstvo. A to utječe na osobu. Koliko god se ti trudio. Može naravno, i dobro utjecati. Ali to opet sve zavisi od jakog karaktera te osobe. To sve te predodredi kao osobu. Oblikuje tvoja uvjerenja i ciljeve. Normalno da ćeš imat prepirki i svađa sa roditeljima. Kakav je to odgoj ako se neke granice, od strane roditelja, ne odrede. Dobiješ jako razmaženu i pažnje željnu osobu. U većini slučajeva. Kad počneš izlazit, svađaš se oko izlazaka. Najčešće. A i to je normalno. Ja sam isto toga svjesna, iako se i ja često znam porjećkat s njima oko toga. Ali dobro, što si stariji, to pomalo prestaje. Ja ove godine napokon postajem punoljetna, pa mi je već malo lakše. Ali sjećam se dana kad mi otac i majka i nisu bili najdraži ljudi na svijetu. Heh.. A eto, baš zato se tvoji stavovi ne formiraju u pubertetu i sl.razdobljima. Iskustvo i zrelost čini svoje. Iako je ja isto nisam još do kraja dosegla, blizu sam. I već uviđam neke stvari. I lakše je. Puno lakše. :) I trenutno se super osjećam. Baš dobro. I uživam. Puno toga mi se posložilo, odjednom. :) Osjećam neko olakšanje, iako nemam pojma zašto. Neki čudan, ali lijep osjećaj. Evo, cerekam se bez razloga, trenutno. A knjige nisam takla. Doslovno. Štrajkam. :) Ne da mi se. Nije mi neki dan za učit. Nije, i neću. Baš me briga. Trenutno je u imeniku stanje idilično. I mogu si dopustit malo opuštanja. Kad me već sreća ovih dana prati :) Može još malo. Neće me valjda još napustiti? :) sreća je tamo gdje si ti ... ** |
21.02.2007., srijeda
O da l' smo rođeni zli, il' smo u putu to postali? O da l' smo rođeni zli, il' smo isti k'o ostali..?
|
Dosadilo mi je gledati onaj stari post više, pa evo rezultata. Pišem novi post, s podočnjacima, blijedoga lica, umorna, i držeći se za stomak.(o, jebem li ti one ''ženske stvari''...) Ali eto, što se mora, nije teško. Bar je to lakše reć. :) Probale su da me slome, nisu uspjele u tome, ni jedna baš... Ma dobro ti me znaš, ti me najbolje znaš... Razlog mog umora je sinoćnji izlazak. Eto, čak se i u mom gradiću svake godine održe i ljetne i zimske maškare. Ali meni su osobno draže ove sada. Dakle, zimske. Valjda zato što u ovo vrijeme ne znam šta bi od sebe. Škola, i samo škola. Izlasci se svode na subote, koje su postale jednolične previše. Ali eto, što se može. Tako da nam ovo dobro dođe da malo promijenimo svakodnevnicu. I bude stvarno dobar provod. Mora se priznat. Iako su maškare kao maškare(dakle, povorka, i sve one istrošene gluposti koje idu uz to) bezveze. I uopće ne pretjerujem. Takva nemaštovitost, da je to žalosno. Dobro, ovo se naravno ne odnosi na sve. Bude svake godine ista skupina koja se stvarno ističe u svojim idejama. Preoriginalni su. Ali ne sastoje se maškare samo od njih. Tako da naša uzbuđenost zbog maškara, nije zbog tih razloga. Povorka se ode gledat samo eto, reda radi. A stvarni razlog je večernja zabava. Svake godine bude organiziran, kao neki party za sve maškare. I bude stvarno super. Moja ekipica je ove godine bila u manjku ideja, pa smo išli na najjednostavnije i odlučile biti školarke. I bilo je dosta ok. Recimo, prolazno. Me satisfied.:) Otišle smo gledat tu povorku pa se malo proveselit prije tog partya pa smo onda, kad se društvanjce skupilo(i nakon što smo se slikali mali milion puta), otišli unutra. I kasnije je bilo stvarno dobro. Iznenadila sam se čak. :) Iako je bilo nepodnošljivo vruće zbog ogromne gužve, nema veze. Dalo se pretrpjet. Ali neću ni spominjat koja mi je reakcija bila kad sam se nakon nešto plesa i prolaska kroz toliko ljudi da dođem do WC-a, pogledala u ogledalo. :( Riječ katastrofa ne bi mogla pokrit moje ''oduševljenje''. Iako je većina nas bila takva... heh, ali dobro, nema sad opravdavanja. Bila sam precrvena, šminka... mislim da je više nije ni bilo(toliko o postojanosti svih tih preparata.Hm...da.) itd. Da se više ne brukam :) Uglavnom, bilo je stvarno dobro. Još sam lijepo bila i otpraćena doma. Kud ćeš bolje. :)  A trebam li uopće spominjat kako sam reagirala kad sam skontala određene plakate. Dakle, koncert CRVENE JABUKE je u subotu u tom istom discu!!!! :):):) hihiihi... me happy :D Baš mi je to uljepšalo večer! Ko će tu subotu dočekat?? :) Palim svijeću vjetru, u tišini, sasvim sam na svijetu. Puštam pjesmu što nas davno spoji, pamtim strast, tvoj prigušeni krik... I eto, uglavnom, čekam da prođe ostatak ovog tjedna. Što zbog škole, što zbog moje Jabuke :). Can't wait...** :) Budite lipo pozdravljeni  * |
17.02.2007., subota
Ne, ništa nije bilo, a da nije moralo, nema tog lica što se nije boralo. Nema kamena što jednom neće postat' prah, a ni ramena što neće osjetit' strah...
|
Evo u trenucima dosade sam odlučila napisat nekih novih par rečenica... Došlo mi. :) Nije normalno kako mene Merlin inspirira svaki put na novi post. Ali ozbiljno. Hvala mojoj Ady na tome :):)  Baš mi sad nešto palo na pamet... Ta blog prijateljstva. Ili bolje reći virtualna. Nikad nisam baš vjerovala da se neko normalno prijateljstvo može steći preko interneta. To mi je tako glupo bilo... A sad sam se uvjerila u suprotno. Toliko dragih ljudi sam ''upoznala'' i toliko novih kontakata stekla. Ja inače obožavam upoznavati nove osobe, te svaku vrstu komunikacije. I baš ti se ovaj blog, i svi ti ljudi, uvuku pod kožu... :) I da mi je netko rekao prije, da ću se svakodnevno čuti sa nekim koga nikad uživo nisam vidjela, i da ću čak i telefonski pričati s tom osobom, rekla bih mu da nije baš sav svoj... A sad? Meni dan ne može proći da se ne sjetim svoje prije purgerice :) I strašno sam se vezala uz nju, i drago mi je da smo se tako skompale. Čekam ja da je i uživo izgrlim... jednom je ta prilika propala, jer sam ja zajebala... ali ima dana, kad tad će se ta prilika ponovit! :) I zbog svega toga neću nikad žaliti što sam otvorila blog. =) * Ako me ikada sretneš, u ovom ukletom gradu, ostani mirno, na istoj strani pločnika... Ne stavljaj ruke na lice, nemaš što od mene kriti, glavu gore, nama je ljubav lozinka... * A i razvijaš malo maštu putem posteva. (da bi se bolje spremio za zadaćnicu iz hrvatskog, afkors!! da da...:)) Ali bez obzira imaš li smisla za pisanje, gušt je ovako izbacivati sve misli, dijelit ih s nekim, i čitat nečije mišljenje o tom što si napisao. Mislim da i nije toliko važno znaš li se lijepo izražavati. Po meni je mašta najvažnija. :) Čovjek bez mašte je čovjek bez krila. Ili tako nešto. Ne znam baš sve te izreke, ali poanta je tu. Ne znam, ja ne bi mogla bez sanjarenja, fantaziranja. Pa taman to ne podijelila s nikim. Meni je važno to. I užitak je tu, naravno. Iako ima i onih koji doslovno žive u tom svom svijetu mašte. Meni je dovoljno prije spavanja, ili dok crtam (i slušam merlina...hihi) malo razmišljat i maštati. To je to :):) * Pusti suzu, daj mi znak... da još nije prestalo, da nikad neće prestati, mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti.. a ti me nisi prestala, i nikad nećeš prestati... ljeta, zime, proljeća, za tebe ću živjeti i pjevati... * Scenarij za danas je crtkaranje po bilježnici iz politike, u pozadini Merlin, mašta na ON, i eto ga. Postoji li šta bolje, trenutno? No way... :)  |
15.02.2007., četvrtak
I ne znam kad, i ne znam gdje, ići ćemo istom stranom ulice.. vjeruj mi dušo, srest ćemo se.. u svijetu tajni, mi nismo sami... **
|
Evo, nakon male pauze od virtualnog svijeta, vraćam se natrag :) Sad ste gotovi....hihih :D I tako, svi pričaju(i pišu) o ovoj gripi koja hara našim prostorima.... i eto, mene je isto zahvatila. Ali na sreću, u nešto blažem obliku... :) Mene je samo mala viroza uhvatila. Samo sam jedan dan imala fibru(i to jako malu), a dalje me samo nastavio mučiti kašalj, kihanje, i ostale ''sitnice''... Napokon sam se danas vratila u civilizaciju... :) Ma je, škola izludi, to sve stoji. Ali jebote, dosadno je doma stat neprekidno, bez ikakve ideje za kvalitetno utrošit svoje vrijeme kao bolesnika... jadno. Ova televizija mi se gadi. Reprize reprizinih repriza. Katastrofa. Jedino ako je baš neki novi (dobro, ne baš tako stari) film, onda su najave mjesec dana unaprijed, tako da mi to SLUČAJNO ne bi propustili! Uf, kako me to nervira. E pa, namjerno ga ne bi gledala! hihih... Ma daj, navila se o tv-u, kao da je to nešto što nitko ne zna. :) Idemo dalje.:D  Osjećam se trenutno skroz ok. Ne znam zašto sam to sad morala podijelit s vama, ali eto. Nisam tužna, ali nisam ni pretjerano happy. Ali baš sam ono TOTALNO ok. Prosjek. Malo bolji. :) Ma jebeš ti probleme sa 17 godina. Šta će onda bit sa 25? (bezveze pukoh godine, nek se nitko ne nađe ''uvrijeđenim''...hehe) Dobro, ima uvijek problema, pa i sa 12 godina. Ali trenutno samo mislim na one čisto mladenačke gluposti. I baš mi je dobro. Pa nemam se ja na šta žalit. :) (trenutak samo, upravo pušem nos, pa će malo potrajat. Strpljenja molim. :) ...... ........ O jebem ti gripu. Pa nigdje kraja ovome. :) Potrošila sam dvije kutije onih K+ maramica. (veliko pakiranje). Nije to dobro. Mrzim kad mi je nos cijeli crven. Uf... :( Ali dobro dosta o tome. Bolest-- zabranjena tema. Dovoljno slušam ovih dana o tome :) Dakle, da se vratim na priču. Što sam sad htjela reći... (blok.... :)) Eh da, osim što sam izrazito ok, ima jedna stvar koju još nisam do kraja prežalila... A šta ćeš, događa se i to... I sigurna sam da se taj zbog kojeg ''žalim'' ne misli ovoliko o meni koliko ja o njemu. Ali što mogu kad me se dojmio taj osjećaj koji mi se prvi put stvorio s njim. Baš ono, čista fizička neka privlačnost. Evo za primjer, već negdje oko dva mjeseca imam nekog(ne službeno, jer to ne mogu podnijet, ali eto, recimo da je tako). I drag mi je, napet... ali ne na taj način na koji bi htjela. Vuče me nešto njemu, i svaki put kažem da neću to više nastavljat, ja opet tu odluku zanemarim. Ali dobro, to je sastavni dio mladosti(i ne samo nje..heh). Ali nikad s njim nisam to osjetila kao s ovim ''neprežaljenim''. Rekla bi moja prija-- taj mi je moj kao medo. :D Ono grlila bi ga, mazila, sve nježno. Ali... To dosadi. Nisam ja baš za neke prevelike nježnosti. Nije to za me. :) I da, shvatila sam skroz da se palim na neke macho muške. Ajme baš sam to nekako uvijek prezirala, ono, ispadalo mi je da je to nekako glupo totalno. Ali nije nije....heh... Pod tim macho ne mislim sad da on treba bit neki motociklist, duge kose, istetoviran i šta ja znam šta. Nego ponašanje. Ono, daj budi ti muško. Ostalo prepusti meni :) Ma nevermind, to je samo moje fantaziranje.. =) Ali fali mi taj netko. I žao mi je što nisam onu priliku iskoristila. Ali ja i vjerujem u sudbinu. Ako je suđeno da mi budemo skupa(ajme kako ovo zvuči.... sladunjavo...hihi) onda ćemo kad tad se opet vidit. Jer, prošle godine mi je bio sličan osjećaj, i opet nije ništa bilo. A sad kad smo se kasno sjetili i shvatili da smo jedno drugom zanimljivi, opet nije ništa bilo. Ali smo se opet vidjeli. A bilo je sve već ''izgubljeno''. I nisam ga se ni sjetila. I evo što mi se dogodi. A nije ni trebao doći. Sve je slučajno ispalo. Zato baš i imam vjere da će sve kad tad doći na svoje. Naravno, ako tako treba biti. A ja ću do tada žalit za tom prilikom. :) Idem sad malo bacit koji pogled na TV (da se opet malo razočaram), pa u krpe... I hvala Bogu, nemam prva dva sata... spavanac... :) Ljubim vas i nemojte mi se razbolit(ako nije već kasno) :D |
08.02.2007., četvrtak
Ti bar znaš da najjači sam kad zatraže da se predam, ovo malo ponosa čuvam za te, nikom ne dam...
|
Kako je malo čovjeku potrebno da bude sretan? Mislim, ne potpuno sretan... nego, ono, zadovoljavajuće sretan, rekla bih. Mene neka glupost, sitnica toliko usreći, da jednostavno ne mogu funkcionirati... Evo sinoć, saznam super vijest,i ne znam kud bih od sreće. I jutros, uzela hrpu knjiga, kao idem učit. Hm, da. Naučila sam. Sve. Možeš mislit... Gledam u ona slova, i čitam, naglas. I tako sat vremena, bez prestanka, kao skoncentrirana... haha... da, misli su mi bile miljama daleko. Ali dobro, trud se cijeni, zar ne? Uf...da me netko sad pita, od kad do kad traje Šenoino doba, realizam u Hrvatskoj književnosti... i sl. stvari, koje moja draga profesorica iz Hrvatskog danas pita, cijeli sat, mislim da ne bi ni približno točno znala odgovor. (a dobro, to sad malo karikiram... ali, ne puno, nažalost) Ma ja kad sam sretna, ne mogu učit! Ma ne mogu...!!! Samo mi ukvari raspoloženje...hihi.... Onda povijest... ma to se mogu izvuć. Onda politika... e to znam otprije.. to neće biti problem Onda geografija... e sad. Znam prve lekcije, a zadnje ne. Ali dobro, opet nije ni to toliko loše. Ajme, ako se i danas izvučem, proglasit ću se sretnicom... uvijek sam govorila da sam teška pegula, ali u zadnje vrijeme... ma totalno suprotno. Ali neću o tome govorit, da se ne pokvari.. heh... Valjda nekako, kad se manje misliš oko nekih stvari, one bolje funkcioniraju. Ali aj, lako je to reći. Teško napraviti. A ja sam inače dosta pesimist. Iako glumim da nisam. Ali jesam. I to teški. Ali dobro, danas svi glume da su nešto što nisu. A mogu i ja, valjda... hm...  Jeste ikad s nekim osjetili neku privlačnost, kemiju? Ali da to nije tipično sviđanje, a ni zaljubljenost. Nego nešto čudno... neku bliskost, nešto... jako teško za objasniti... Kad vam je netko tako zanimljiv, kad vas nešto tako vuče toj osobi... Ja sam se evo nedavno prvi put susrela s tim osjećajem. Njega sam upoznala prošle godine, i već odtada je to tako. A nije zaljubljenost, ni bilo kakva slična pojava. Nego, kemija i gotovo. I nisam ga vidjela oko godinu dana, i nisam ga se ni sjetila. Jer me ti ''osjećaji'' puknu samo kad je u blizini. I evo ga opet ovdje. I opet ista stvar... Ali mislim da je nekako ta cijela situacija zanimljivija na taj način... i kad eto, budeš s tom osobom, sumnjam da je isto. Ma ne znam, bolje ne filozofirat o osjećajima. Oni su nepredvidivi... puno puta sam donijela neku odluku o tome, pa samu sebe na kraju demantiram. Jer ne možeš protiv sebe, a ne bi ni trebao. Ja vjerujem u sudbinu, inače. Ako nešto treba biti, bit će. Zapisano je negdje da se to treba dogoditi. Makar ne bilo detaljno razrađeno. Tako je određeno da bude... Ali sve u svemu, drago mi je da sam i ovaj osjećaj upoznala... i iznenađuje me koliko je lijep. Možda čak i ljepši od same zaljubljenosti... dobro, možda ne. Ali je bezbolniji, i zanimljiviji... bar taj početak. ''Furaj mali, sam sredinom, furaj mali tom dolinom, Bog te čuva, ti pazi ljude, PA ŠTA BUDE, NEKA BUDE...'' Idem sad direkt u kadu, malo brzinskog tuširanja i pranja kose, pa brzinskog ručanja, pa u najdražu mi ustanovu... i držite mi fige! Danas mi trebaju.... |
05.02.2007., ponedjeljak
Daljine nisu to, što se mom srcu činilo, kad je hudo mislilo da je sasvim dovoljno da ti čuje glas... daljine nisu to što se za dušu primilo, pusta su to polja nade i barikade između nas..eh da je tuga snijeg.... **
|
Došla mi je neka potreba da pišem. Ništa određeno, ali jednostavno me je nešto natjeralo da odem na blog editor i počnem nešto škrabat. Valjda se trebam malo ispucati. Jer se nekako čudno osjećam... Hvata me neko plačljivo raspoloženje....  Nisam tužna, ili depresivna, jer nemam zbog čega biti. Ali sam nekako.. hm.. ne mogu nikako naći pravi izraz za to stanje. Recimo onda da sam nekako skroz sjetna ovih dana. Svaka malo tiša pjesma me dotuče, i skoro svaki put mi suze krenu. A opet napominjem, bez ikakvog razloga. Jer kad se malo zamislim, ja uopće nemam zbog čega biti tužna. Ali eto, valjda se ne može protiv sebe. Ionako sam u takvom raspoloženju samo kad ovako sjedim, slušam tugaljive pjesme (a šta ću kad ih volim), i nešto švrljam po internetu, blogovima i sl... i onda, kao za inat, uvijek naiđem na neke tužne citate, ili ono, bolno istinite, a ja se tako nekako prepoznam u njima. Pa taman uopće ti citati, pjesme, nemaju veze sa mnom, ja ću to opet nekako ukomponirat da se pronađem u tome, jer valjda mi je tako lakše tugovat. Ma shvatila sam da ja zapravo volim biti tužna. Volim se sažalijevat. Da, da, sad vi pomislite sve najgore o meni :), ali jebi ga, volim bit u svom svijetu. Ali opet, to je sve tako kad sam doma, za kompjuterom, muzika i ostali detalji... Tada ne volim da me nitko ometa. Ipak od svega mi je najveći gušt kad pustim Merlina ili Jabuku na playeru, uzmem tekicu, olovke, kemijske, i crtam do iznemoglosti. Ma taman ja te sve crteže (najčešće grafite), bacila u koš, ja se na taj način najlakše ispucam. Volim to što uopće ne razmišljam o tome što crtam...nego mislim o sto drugih stvari, o onom što me u tom trenu muči. Najbolja terapija, u svakom slučaju. :) Ma i muči me nekako to pitanje ljubavi. Mislim da ću prihvatit da sam očito antitalent za to. Nije to za mene, i gotovo. Izgleda da ne mogu funkcionirat s nekim. Slobodni duh. :) Ne volim kad me netko sputava.. a kad sam s nekim, imam takav osjećaj. Iako najčešće, taj netko mi ne pravi te ''probleme''. Nego ja sama sebe uvjerim u to. Ali dobro, nađe se lako utjeha, kao i za sve. Nije još došao ''onaj pravi''... :) Ali, jeste li ikad imali potrebu da se nekako ispucate, izderete, ono, pošteno potučete? :) E ja bi se tako htjela pomlatit s nekim. Iako bi ja vjerojatno popila batina, nema veze.. Hehe... recite da sam luda, ali tako je. Bolje se osjećam tada. Eto toliku sam potrebu za tim imala, da sam danas prijatelja iz razreda tako opalila pleskom, da me ruka malo još uvijek boli....hm... ali dobro, on je to zaslužio. (kad se zbroji svo njegovo pilanje i dosađivanje) Svejedno mi je žao. Sve to što mi se skupilo, sam na njemu iskalila... a jadaaan... :) Sve više mislim da postajem agresivna. Nisam ja neka romantičarka. Nije to za mene. Ono pretjerano grljakanje, ljubakanje. Teško mi je to pokazat i napravit. Lakše je to sve napisat... :) Zato znam da neki ljudi i misle da mi nisu dragi. Jer to ne pokazujem možda na taj način. Ali šta ću kad teško pokazujem osjećaje. Nekako se tada glupavo osjećam. Zato i cijenim i volim svoju najbolju prijateljicu. Jer s njom nema toga. Mrzim ono kad te netko, koga viđaš svaki dan, pozdravlja tako da te grli, ljubi... to je takvo glumatanje... bar se meni tako čini. U većini slučajeva je to tako. A ja valjda nisam navikla na takvo pokazivanje osjećaja.. Ma sve više dolazim do zaključka da sam kompliciranija nego sam mislila da jesam... Ali dobro, to je sve valjda normalno...hm... da. :) I to sve shvatim dok pišem post. Dakle, pozdravit ću vas sad, u namjeri da barem neke stvari o sebi, još ne saznam.. bolje mi je, barem privremeno živjet u neznanju.... :) |
