Tamo gdje ljubav počinje...
05.02.2007., ponedjeljak
Daljine nisu to, što se mom srcu činilo, kad je hudo mislilo da je sasvim dovoljno da ti čuje glas... daljine nisu to što se za dušu primilo, pusta su to polja nade i barikade između nas..eh da je tuga snijeg.... **
|
Došla mi je neka potreba da pišem. Ništa određeno, ali jednostavno me je nešto natjeralo da odem na blog editor i počnem nešto škrabat. Valjda se trebam malo ispucati. Jer se nekako čudno osjećam... Hvata me neko plačljivo raspoloženje....  Nisam tužna, ili depresivna, jer nemam zbog čega biti. Ali sam nekako.. hm.. ne mogu nikako naći pravi izraz za to stanje. Recimo onda da sam nekako skroz sjetna ovih dana. Svaka malo tiša pjesma me dotuče, i skoro svaki put mi suze krenu. A opet napominjem, bez ikakvog razloga. Jer kad se malo zamislim, ja uopće nemam zbog čega biti tužna. Ali eto, valjda se ne može protiv sebe. Ionako sam u takvom raspoloženju samo kad ovako sjedim, slušam tugaljive pjesme (a šta ću kad ih volim), i nešto švrljam po internetu, blogovima i sl... i onda, kao za inat, uvijek naiđem na neke tužne citate, ili ono, bolno istinite, a ja se tako nekako prepoznam u njima. Pa taman uopće ti citati, pjesme, nemaju veze sa mnom, ja ću to opet nekako ukomponirat da se pronađem u tome, jer valjda mi je tako lakše tugovat. Ma shvatila sam da ja zapravo volim biti tužna. Volim se sažalijevat. Da, da, sad vi pomislite sve najgore o meni :), ali jebi ga, volim bit u svom svijetu. Ali opet, to je sve tako kad sam doma, za kompjuterom, muzika i ostali detalji... Tada ne volim da me nitko ometa. Ipak od svega mi je najveći gušt kad pustim Merlina ili Jabuku na playeru, uzmem tekicu, olovke, kemijske, i crtam do iznemoglosti. Ma taman ja te sve crteže (najčešće grafite), bacila u koš, ja se na taj način najlakše ispucam. Volim to što uopće ne razmišljam o tome što crtam...nego mislim o sto drugih stvari, o onom što me u tom trenu muči. Najbolja terapija, u svakom slučaju. :) Ma i muči me nekako to pitanje ljubavi. Mislim da ću prihvatit da sam očito antitalent za to. Nije to za mene, i gotovo. Izgleda da ne mogu funkcionirat s nekim. Slobodni duh. :) Ne volim kad me netko sputava.. a kad sam s nekim, imam takav osjećaj. Iako najčešće, taj netko mi ne pravi te ''probleme''. Nego ja sama sebe uvjerim u to. Ali dobro, nađe se lako utjeha, kao i za sve. Nije još došao ''onaj pravi''... :) Ali, jeste li ikad imali potrebu da se nekako ispucate, izderete, ono, pošteno potučete? :) E ja bi se tako htjela pomlatit s nekim. Iako bi ja vjerojatno popila batina, nema veze.. Hehe... recite da sam luda, ali tako je. Bolje se osjećam tada. Eto toliku sam potrebu za tim imala, da sam danas prijatelja iz razreda tako opalila pleskom, da me ruka malo još uvijek boli....hm... ali dobro, on je to zaslužio. (kad se zbroji svo njegovo pilanje i dosađivanje) Svejedno mi je žao. Sve to što mi se skupilo, sam na njemu iskalila... a jadaaan... :) Sve više mislim da postajem agresivna. Nisam ja neka romantičarka. Nije to za mene. Ono pretjerano grljakanje, ljubakanje. Teško mi je to pokazat i napravit. Lakše je to sve napisat... :) Zato znam da neki ljudi i misle da mi nisu dragi. Jer to ne pokazujem možda na taj način. Ali šta ću kad teško pokazujem osjećaje. Nekako se tada glupavo osjećam. Zato i cijenim i volim svoju najbolju prijateljicu. Jer s njom nema toga. Mrzim ono kad te netko, koga viđaš svaki dan, pozdravlja tako da te grli, ljubi... to je takvo glumatanje... bar se meni tako čini. U većini slučajeva je to tako. A ja valjda nisam navikla na takvo pokazivanje osjećaja.. Ma sve više dolazim do zaključka da sam kompliciranija nego sam mislila da jesam... Ali dobro, to je sve valjda normalno...hm... da. :) I to sve shvatim dok pišem post. Dakle, pozdravit ću vas sad, u namjeri da barem neke stvari o sebi, još ne saznam.. bolje mi je, barem privremeno živjet u neznanju.... :)  |
