Marketing
Stižu me sjećanja...
Evo, javljam se u dosta opuštenom raspoloženju.. :):)
Sutra štrajkam. Ne idem u školu. :)
Pa sam zato hepi. Uživam i odmaram. :D
Idem u shopping malo. (a to je, naravno, važnije od obrazovanja. Pa hello?? :D )
Jedva čekam obnovit garederobu. Već mi je postajala muka od samog pogleda u ormar. Uz to što izgleda kao da je bačena atomska bomba u njega... no dobro. To je za mene uobičajeno.
Stvarno sam uvijek mislila da sam spretna osoba. Ali ne, ne. Nisam. :(
Mislim nisam teška šeprtlja, ali tek sad uočavam da baš uvijek moram pokvariti/srušiti/uništiti određene predmete, koji su od neke velike važnosti (i pri tom ne mislim na materijalnu vrijednost).
Inače, najčešće žrtve moje smotanosti budu ili neki prstenovi, narukvice, ili nešto još bolje-- stvari koje posudim od drugih. Pegula sam što se toga tiče.
Nisam ono, tipično smotana. Ali jebi ga, u najgorim stvarima sam šeprtljava.
Nisam ona simpatična šeprtlja. Ne, ne.... ja sam razarač. :D
No, dobro... ovo shvatite kao upozorenje. :)
Vraćaju mi se neke stvari iz prošlosti. (ovo je upravo zvučalo kao da sam nekog ubila prije 6 godina i zakopala ga kraj rijeke i sad imam noćne more i muči me grižnja savjesti. -- ovo je bio trenutak inspiracije. Preskočite slobodno. :D)
Ali ne, sad ozbiljno.
Uvijek kada mi neke stvari u sadašnjosti ne funkcioniraju, ili nastane neki zastoj u komunikaciji (s muškim rodom, ofkors ), sjetim se onog ''što je bilo prije''. I uspoređujem do iznemoglosti.
A to nikako nije dobro... :(
I naravno da se sjetim svega dobroga, i onog čega ću se možda i uvijek sjećat. A ono loše, ostavim po strani. To je onda ostalo u prošlosti. Tada stoji ono ljudi se mijenjaju.
E pa nisu. Bar veći dio njih ostaje isti.
Moram sebi utuvit u glavu da postoji razlog zbog kojeg je neka ''ljubav'', odnosno, neki odnos, gotov. A ne da se vraćam, ili da uopće pomišljam na to da se vratim, nečem što je već davno završilo i nekom tko je svojim djelima u toj prošlosti, pokazao da me ne zaslužuje.
I nije.
Ma znam da se u biti, nikad ne bi vratila na to, ali svejedno.
Stvar je u tome da me živcira to što uopće mislim na to. Na cijelu tu staru situaciju. Na njega.
A prošlo je. I ja sam svjesna da je. Ali hirovita sam. I to jako. A teško je protiv toga.
Ne bojim se ja da ću se osjećajima, a ni djelima čak, vratit na tu moju prošlost s njim. Jer ne želim, i ne mogu. Ali me boli što mi uopće pada na pamet išta u vezi toga.
Jer ne znam jeli to pokazuje koliko mi je stalo do sadašnjosti. Do njega koji je sad uz mene.
Ne zaslužujem ja to sve. Ionako ga vozam, a ne bi trebala.
Navikla sam da JA ''tugujem'' za nekim, da se JA mislim što taj netko osjeća, da JA patim što on mene voza uokolo.
A sad mi nije takva situacija. Sad je sve kako ja hoću.
To ne želim.
Zbunjujuće? Da, ali volim se oko nekog trudit, osvajat ga. A ne da znam da ga mogu ''imat'' kad god želim. Kakav je to onda rizik? Kako to onda može biti zanimljivo? I kako da ne dođe do određenog zasićenja?
Ma dobro, znam da može bit zanimljivo, ''rizično'', napeto, nezasitno... ali tu je onda ljubav u pitanju. Ili nešto malo manje od tog.
I zato se mučim s pitanjima, da li mi je uopće stalo do njega?
Ili su to ostaci... Ili je to samo još jedan moj ostvareni cilj od prije par godina? Ili je to samo dragost?
Ne želim ga izgubiti kao osobu, kao prijatelja (barem jednim dijelom).
Ali previše je tu toga da bi ja to mogla na ovaj način rješit sama sa sobom.
Stvari će mi biti jasnije, znam to.
Ali se samo nadam da neće biti prekasno, i da (opet) neću prekasno shvatiti da je možda baš on ispunjavao sve moje ''uvjete''..
Ali dobro, doć će i moje vrijeme... Heh... :)
Post je objavljen 28.02.2007. u 19:06 sati.